Kako bi rekao Ćiro Blažević, tijekom nastupa na konvenciji hrvatskih izvoznika hrvatskom premijeru Andreju Plenkoviću su bomboni ispadali iz usta. “Vlada će osigurati provođenje reformi, stabilnost (nisu li ta dva obećanja u konfliktu?, op.a.), porezna rasterećenja, poticaje, javne investicije, digitalizaciju...”, nabrajao je Plenković uz brojne naglaske o društvenoj važnosti izvozno orijentiranih poduzeća. Ne bez razloga.
Izvoz, a naročito robni izvoz, uistinu se pokazao najrobusnijim segmentom domaće ekonomije tijekom dosadašnje koronarecesije. Utoliko je logična postavka nacionalne ekonomske politike da svoje ograničene resurse usmjeri u pokušaj da poveća konkurentnost, odnosno olakša poslovanje, tvrtki koje posjeduju dobar izvozni proizvod. Ipak, to je lakše reći nego učiniti, pogotovo s obzirom na to da su interesi različitih sektora ekonomije često međusobno suprotstavljeni, a ponekad i neusklađeni sa širim ciljevima društvenog razvoja.
Primjer jednog kompleksnog problema koji već neko vrijeme stoji na pretrpanoj Vladinoj agendi, a povezan je sa sudbinom jednog značajnog izvoznika, svakako su zahtjevi koje je uputio British American Tobacco, vlasnik jedine hrvatske tvornice cigareta, u istarskom Kanfanaru. BAT je tu tvornicu kupio od rovinjske Adris grupe 2015., uz petogodišnju obvezu zadržavanja proizvodnje na toj lokaciji.
Otad je kompanija poduzela značajne dodatne investicije u Kanfanaru, povećala broj zaposlenih te značajno povećala udjel izvoza koji danas premašuje 80 posto ukupne proizvodnje. No, tijekom cijelog tog razdoblja iz BAT-a su izražavali svoje nezadovoljstvo hrvatskim sustavom trošarina na duhanske proizvode te visokim udjelom crnog tržišta. Početkom ove godine, uoči isteka petogodišnjeg moratorija, čaša nezadovoljstva očito se prelila, pa je iz neslužbenih izvora u domaće medije procurila informacija kako BAT razmatra zatvaranje proizvodnje u Hrvatskoj. Ekonomski efekti takvog scenarija bili bi teški jer bi on de facto značio gubitak znatnog robnog izvoza, stotina dobro plaćenih industrijskih radnih mjesta i prestanak poljoprivredne proizvodnje duhana od koje žive stotine slavonskih obiteljskih gospodarstava.
Stoga ne čudi što je Plenković proljetos požurio u posjet Kanfanaru te izjavio kako će “Vlada učiniti sve da bi proizvodnja ostala”. Što je to “sve”, trebalo je biti definirano kroz predstojeće razgovore, no kako se oni nisu dogodili, prije nekoliko dana su se dramatičnim pismom oglasili sindikati zahtijevajući “izmjene koje su nužne za održavanje konkurentnosti (duhanske, op. a.) proizvodnje”. Takve su izmjene, neosporno, nužne, no pitanje je koje su to?
Prema proljetnim medijskim izvještajima, ključni poticaj za BAT-ovo nezadovoljstvo bilo je travanjsko povećanje trošarina na cigarete (proizvod u kojem je kompanija tržišni lider), od kojeg su izuzete ostale kategorije duhanskih proizvoda kao što su kutije za “zagrijavanje duhana” koje su pojedinim BAT-ovim konkurentima ključni proizvodi. Ne ulazeći u pitanje zdravstvene štetnosti duhanskih proizvoda (što je zasebna tema), zahtjev da se omogući porezno konkurentan tretman domaćem proizvodu u odnosu na uvozne je legitiman.
Problem je u tome što će Vlada teško pronaći logičku vezu između takvog zahvata u trošarinski sustav i dugoročne održivosti proizvodnje u Kanfanaru.
Naime, ako BAT-ova tvornica izvozi između 80 i 85 posto svoje proizvodnje, a izvoz nije opterećen domaćim trošarinama, evidentno je da promjene hrvatskog trošarinskog sustava utječu na manji dio ukupnog “outputa” pogona. Moguće je da tvornica na svom domicilnom tržištu, zbog jače tržišne pozicije i manjih logističkih troškova, ostvaruje veće profitne marže nego u izvozu, no s obzirom na veličinu hrvatskog tržišta i negativne demografske trendove, može se pretpostaviti kako na rejting kanfanarske tvornice u internim BAT-ovim komparacijama konkurentnosti proizvodnih lokacija više utječu podaci o dostupnosti sirovine, trošku radne snage, poreznim i neporeznim davanjima, administrativnom teretu...
Očuvanje proizvodnje i prerade duhana u Hrvatskoj neosporno je tema oko koje se Vlada mora angažirati, no činjenica jest da se razvoj izvozne proizvodnje u malim državama poput Hrvatske teško može temeljiti na domicilnoj potražnji. Utoliko je potreba za otvorenošću, rastom produktivnosti i permanentnim smanjenjem prepreka u poslovanju još očitija. Čak i uz maksimalne poduzete napore po tim pitanjima, nerealno je očekivati da će sva današnja industrijska poduzeća i grane opstati. Ipak, konačna bilanca svakako će biti bolja nego u slučaju da se nastavi strategija perpetuirajućih ad hoc vatrogasnih rješenja. Vrijeme je da parola “učinit ćemo sve” dobije konkretan sadržaj.