U odličnom kratkom tekstu, objavljenom na stranici Arhivanalitike (Ekonomski lab), Velimir Šonje odlučio se još jednom obračunati s trodijelnim setom najukorjenjenijih predrasuda: “Hrvatska je nekad bila (industrijska) sila”, “sve je uništila privatizacija” i “došli su stranci i proveli deindustrijalizaciju”. Ekonomski lab po svojoj prirodi ima ograničen domet u javnosti, usmjeren je prije svega “ljudima iz struke”, bilo bi, međutim, šteta da ovo Šonjino “razotkrivanje” ostane u rezervatu.
Tko želi kompletnu informaciju, neka posjeti Šonjin blog, koji je ovdje ipak poslužio samo kao poticaj za višesmjerno razmišljanje; dosta je reći da se Hrvatska, unatoč nekad živim željezarama (jer u bivšoj, objedinjenoj državi bilo je željeza), rafinerijama, brodogradnji, pa i vojnoindustrijskom kompleksu Đuro Đaković, nikad nije mogla smatrati industrijskom “silom”, za razliku od, primjerice, Češke i Slovačke, koje su to bile u zajedničkoj državi i ostale u razdvojenima, jer takve su i ušle u socijalističko razdoblje svoje povijesti.
Pogledamo li unatrag, doista se, kao što kaže Šonje, “nije lako sjetiti nekog velikog industrijskog pogona koji je nakon privatizacije uništen baš zbog privatizacije, osim ako se nije radilo o nekoj prilično neperspektivnoj industriji, poput tekstilne” (ali možemo ih se sjetiti dosta koji su zatvoreni jer nisu privatizirani).
U tom kontekstu i Meggleov najavljeni odlazak iz Hrvatske teško je uklopiti u nečiji, ovom slučaju njemački, bavarski, smišljen plan o deindustrijalizaciji male i Njemačkoj (a pogotovo industrijom i kapitalom krcatoj Bavarskoj) ni po čemu konkurentne Hrvatske. Uostalom, za otkup mlijeka od Meggleovih dobavljača već je interes pokazao francuski Lactalis, najveći europski proizvođač mliječnih proizvoda, u Hrvatskoj vlasnik Dukata, iako je i ta kompanija prisiljena na kriznu racionalizaciju poslovanja.
Unatoč svemu, pa i kriznom udaru virusa, koji je već ostavio ozbiljne posljedice u krvnoj slici državnih financija, ne samo hrvatskih, u hrvatskoj je industriji u lipnju ove godine bilo zaposleno 226 tisuća radnika, a industrijska je proizvodnja taj mjesec dosegla 97 posto prošlogodišnjeg fizičkog obujma, zbog čega je Hrvatska na Eurostatovoj ljestvici, slaganoj prema kriteriju intenziteta pada industrijske proizvodnje, s nešto ispod tri posto pada u odnosu na prošlogodišnji lipanj, bila treća najotpornija, među iznenađujuće dobrima, dva mjesta iza rastuće Irske (koju Šonje zbog rasta proizvodnje od 4,5 posto naziva “čudom”), odmah iza Latvije, gdje je pad bio minimalan, ispred Malte i Litve, a daleko bolja od prosjeka EU i zbirnog minusa od 12,3 posto.
OK, lako je zaključiti da tamo gdje malo što može pasti i statistike pokazuju manji godišnji prosjek pada, pa je zato na Eurostatovoj ljestvici pad ogromne njemačke industrije daleko dramatičniji od patuljastog hrvatskog, ali 145 tisuća i u krizi živih hrvatskih proizvođača, od kojih više od četiri tisuće sudjeluje u izvozu, brojka su na kojoj se može graditi umjereni optimizam čak i u trenutku u kojemu je broj nepoznanica veći od broja poznatih parametara, dobrih i loših.
Pogled s druge strane čitamo kroz naslov u Telegramu - “Novi podaci otkrivaju: korona devastirala proračun, rekordan deficit u prvih šest mjeseci”, uz dodatak kako je Ministarstvo financija objavilo da je rupa u prvih šest mjeseci ove godine porasla na 16,7 milijardi kuna.
Točno, ali s jednom ključnom razlikom od svih prijašnjih probijanja planova: ovaj put rupa je napravljena namjerno, planski i s okvirnom projekcijom budućeg minusa. Napravljena je kako bi se amortizirao prvi udar krize, da bismo svi, kada se prilagodimo novim okolnostima, mogli sa što manje ožiljaka povući prema izlazu.
Taj masovni val javne potrošnje, kojemu braneći se od krize nije izbjegla ni Hrvatska, mogao bi se na kraju pokazati kao konačni rastanak s ponovno (u tom slučaju nakratko) oživljenim keynesijanizmom, koji je sugerirao državama da pojačanim trošenjem “progrizu” svoj put iz krize, ali i kao kraj modela s kojim smo, pogotovo u zemljama nove Europe i u Aziji, dočekali prijelaz stoljeća, koji je funkcionirao kao sinteza keynesijanizma s velikim utjecajem države i dereguliranog tržišnog modela iz laboratorija Miltona Friedmana.
Taj model sada se pokazao disfunkcionalnim, prije svega jer današnja kriza nije rezultat pomaka u ekonomiji, nego su ti pomaci nametnuti višom silom. Takvo što može se otrpjeti kada je lokalizirano na jednu ili na nekoliko država, ali kad se ekonomija zaključa na globalnoj razini, nijedan postojeći model više ne funkcionira.
Koronavirusom izazvana kriza nastupila je u trenutku kada je svijet potaknut sve većim raslojavanjem već bio u potrazi za novim ekonomskim modelom. Pandemija to restrukturiranje može potaknuti, može mu promijeniti smjer i pogurati politike prema desnom ili lijevom radikalnom krilu, a može ga i zaustaviti. Samo prvi od ta tri scenarija, onaj poticajni, ne čini se opasnim.
Europske države dosad su prilično dobro balansirale između borbe s virusom i spašavanja ekonomije. Način kako su to radile, međutim, sugerira kraj polustoljetnog razdoblja vladavine financijaša i s njima povezanih industrija. Pitanje je - tko će od njih preuzeti poziciju lidera. Politika je, kao što znamo, instrument onih čiji je utjecaj najjači.