Početkom 2018. svjetska ekonomska slika izgledala je mnogo optimističnije nego što izgleda danas. U prosincu je eurozona zabilježila najsnažniju stopu rasta u proteklih deset godina dok je u SAD-u optimizam bio nošen poreznim rasterećenjem i jačanjem državne potrošnje te očekivanim rastom najveće ekonomije svijeta od oko 3%.
Iza nas su tri uzastopne silazne revizije rasta eurozone od strane centralne banke uz pad europskih dioničkih indeksa od više od 10% u odnosu na kraj 2017., suočeni smo i s nesigurnostima poput i dalje nepoznatih uvjeta izlaska Velike Britanije iz Europske unije, budućnosti svjetske robne razmjene uslijed povećanog protekcionizma SAD-a te političkim turbulencijama u nekoliko zemalja eurozone. Nezadovoljstvo u Italiji na vlast je dovelo populističku stranku čije su ključne mjere u diskrepanciji s pravilima Europske komisije te značajno jačaju političku premiju rizika cijele eurozone, a sličnu sudbinu su za dlaku izbjegle i neke druge zemlje godinu ranije (primjer Le Pen u Francuskoj).
Ekonomski pesimizam
Fundamentalna slika SAD-a znatno je bolja od one u eurozoni što je uz značajno više prinose ključan razlog snažnog jačanja dolara. Unatoč tome, američki dionički indeksi u četvrtom su kvartalu zabilježili pad veći od 10% te su zabilježili svoju najlošiju izvedbu od svjetske financijske krize. Razlog potonjem krije se u pesimističnijim izgledima rasta u narednom periodu te istim onim neizvjesnostima koje su pogodile i eurozonu.
Pesimizam i neizvjesnost riječi su koje najbolje mogu opisati vanjsko ekonomsko okruženje u proteklih nekoliko mjeseci gdje se sve češće i češće nameće pitanje kada nam dolazi sljedeća recesija. Trenutno me stanje neobično podsjeća na esej John Maynard Keynesa pod nazivom Economic Possibilities for our Grandchildren koji je započeo rečenicom kako upravo patimo od snažnog napada ekonomskog pesimizma. Keynes nastavlja kako je uobičajeno čuti ljude kako govore da je period značajnog ekonomskog progresa koje je karakteriziralo cijelo 19. stoljeće gotov te da je u nadolazećem desetljeću izglednije očekivati pad životnog standarda nego njegovo poboljšanje.
Esej je pisan 30-ih godina dvadesetog stoljeća, u vrijeme Velike depresije kada je Keynes radom na New Dealu imao priliku testirati svoju teoriju implikacije državnog intervencionizma na jednoj od najvećih kriza u povijesti. Stoga ne iznenađuje kako Keynes nastavlja predviđanjem blistave budućnosti svjetskoj ekonomiji u periodu od sljedećih 100 godina - razdoblju koje je tek jedno desetljeće ispred nas. Keynes nagoviješta kako bi čovječanstvo do tada moglo dosegnuti razinu ekonomskog blagostanja koja će u potpunosti zadovoljiti sve ljudske potrebe na razini na kojoj će čovjek biti suočen samo s jednim problemom - kako provesti sve slobodno vrijeme koje će mu biti na raspolaganju.
U obranu Keynesu mogu reći da je smatrao da će se njegova predviđanja ostvariti u slučaju da u narednih 100 godina ne bude značajnih ratova kada nije mogao niti naslutiti razarajuće posljedice Drugog svjetskog rata. Ali u suštini eseja rekla bih da se krila želja da se čovječanstvu u tim teškim vremenima vrati nada u napredak svjetske ekonomije i da se promotri šira slika radije nego trenutno stanje nazatka. Namećem sebi isto pitanje, ali u jednom užem kontekstu - kakva su moja očekivanja od razvoja europske ekonomije dugoročno.
Nezaposlenost mladih
Nažalost, gotovo cijelo stoljeće kasnije ne mogu dijeliti Keynesov optimizam. Naime, cijelo desetljeće nakon izbijanja svjetske financijske krize ekonomija eurozone i dalje se nije uspjela vratiti na pretkrizne razine nezaposlenosti, a situacija je posebno zabrinjavajuća na periferiji koja se suočava s izuzetno visokom nezaposlenošću mladih koja dovodi do emigracije. Visina javnog duga kao postotak BDP-a u velikom broju zemalja, a posebice onim najzaduženijim (Grčka, Italija, Portugal, Cipar) nalazi se iznad razine kada je započela dužnička kriza u eurozoni usprkos visokim stopama rasta te značajnom padu kamata na taj isti dug.
Troškovi države tipično rastu u periodu krize kada država mora izdvajati više na socijalne naknade uz istovremeno manje porezne prihode. S prosječnim javnim dugom od oko 85% BDP-a, ekonomija eurozone riskira novu dužničku krizu u periodu kontrakcije ekonomije. Rast ekonomije usporava usprkos snažnim mjerama potpore od strane monetarne politike. Nezadovoljstvo stanovništva je značajno i manifestira se u rastu popularnosti populističkih stranaka pa nakon Brexita sve češće imamo priliku slušati spekulacije oko potencijalnog Italexita, Frexita te ostalih mogućih napuštanja Europske unije. Dok većina toga trenutno ostaje na manjem djeluju nezadovoljnika, nameće se pitanje koliko će taj dio porasti u nepovoljnim ekonomskim vremenima. Depopulacija je još jedan u nizu problema te možda čak i ključan u kontekstu dugoročnog uspješnog razvoja jedne ekonomije. Ono u što sam sigurna jest da imamo mnogo razloga za zabrinutost, ali nažalost niti jedna od njih nije Keynesov priželjkivani problem ispunjavanja slobodnog vremena nakon što su riješene sve svjetske ekonomske nedaće, upravo suprotno.