Dok gledam otužno predvidivu završnicu dramuleta u Uljaniku, pitam se kako je moguće da je barem dvije-tri godine svima bitnima u državi apsolutno jasno da pulski škver nema realne šanse za opstanak, a ipak se dogodilo da je poreznim obveznicima nametnut novi, ogromni trošak koji se pravovremenom reakcijom mogao značajno smanjiti. Zapravo mi ovo što se događa s Uljanikom samo potvrđuje staru tezu da je na ovim prostorima država uvjerljivo najlošiji poduzetnik. Ispada, nažalost, da nam je češće puno bolje kad je država pasivna, nego ambiciozna odnosno proaktivna.
Nije tu Uljanik, koji je inače vrlo čudna priča, usamljen slučaj. On je samo potvrda obrasca u kojem političari vođeni potrebom skupljanja ili zadržavanja političkih poena vuku očigledno krive poteze te tako čine dugoročne strukturne štete hrvatskom društvu općenito, a posebno ekonomiji. Pritom valja objasniti da je sistem upravljanja baziran na političkim poenima čista stihija. Tu nema ni planiranja, ni upravljanja. Naime, u toj igri s političkim poenima često političari zapravo reagiraju obrambenaški. Primjerice, u slučaju Uljanik čak se ne radi o skupljanju novih poena u političkoj utakmici, već više o strahu od gubitka političkih poena, odnosno o najraširenijoj paranoji svih hrvatskih vlastodržaca - strahu od pada političkog rejtinga. To je strah koji doslovno paralizira Hrvatsku jer policy makere često svodi na razinu bića čija inteligencija ne nadmašuje onu člankonožaca, beskralježnjaka koji često imaju “više kičme” od hrvatskih političara.
I tako dok političari igraju čudne utakmice u kojima se, za razliku od nogometnih ili košarkaških, mogu i izgubiti poeni, Hrvatska zaostaje.
U slučaju Uljanik to jednostavno znači da će u konačnici porezni obveznici platiti 5-6 milijardi gubitaka s kojima nisu trebali imati nikakve veze, samo da su se političari držali zdrave ekonomske logike, a što nije trebalo biti teško jer je u ovoj državi davno donesena strategija evakuacije države iz problematične brodogradnje te je jednim dijelom i dosta dosljedno provođena, ali, eto, nije u slučaju Uljanik.
Posebna katastrofa slučaja Uljanik leži u tome što Republika Hrvatska, ponovit ću upozorenje iz ranijih kolumni jer se doista radi o grotesknom problemu, čak i ima posebnu državnu firmu (Jadranbrod) koja joj služi da stručno prati stanje u brodogradilištima, kao i stanje partnerstva države s onim što zovemo održivom brodogradnjom. Posebno perverzno s tom državnom firmom za praćenje brodogradnje jest to što je davala bolje ocjene onima u brodogradnji koji očigledno nisu išli u smjeru održivosti nego su štancali ogromne tonaže i još enormnije gubitke, dok su oni koji su kontrolirali odnos prihoda i rashoda, poput Brodosplita, bili sistematski omalovažavani.
Ako ne uzmete zdravo za gotovo tezu koju sam već iznio - da je proaktivnost države na ovim prostorima češće pogubna nego korisna - možete se samo čuditi kako je moguće da su u Vladi pustili da nebuloze u Uljaniku, suportirane nesuvislim izvještavanjem Jadranbroda, odu tako daleko prema financijskoj provaliji.
I naravno, sad kad je ludilo na vrhuncu, i dalje nigdje nema odgovornosti. Pravi cirkus. Po svojoj direktorskoj neodgovornosti sada već notorni Gianni Rossanda, financijaš koji je na svakom brodu u prosjeku uspio izgubiti stotinjak milijuna kuna, proziva aktualnog ministra gospodarstva zbog neznanja (poručio mu je javno da “nema pojma” o brodogradnji), a od tog istog ministra besramno žica novac poreznih obveznika. Tko je tu lud? U državama sa zdravom ekonomskom ulogom države nekakav Rossanda davno bi odletio, a pozivalo bi ga se u sobe državne uprave daleko od očiju javnosti samo zbog potreba knjigovodstvene i financijske forenzike. I to da bi se vidjelo kako je uopće moguće proizvesti takav fantastičan gubitak te ima li tu kojim “čudom” kakve kaznene odgovornosti, a ne da bi bilo što predlagao. No, u Lijepoj našoj Rossanda dijeli javne lekcije ministrima koji bi trebali počistiti sve u lancu - od Uljanika preko Jadranbroda sve do svojeg ministarstva, sve one koji su sudjelovali u bušenju epske rupe duga duboke šest milijardi, koji će u konačnici morati zatrpati porezni obveznici. No, to ne čine, nego puštaju da im vrlo sumnjivi financijaš poručuje da su neznalice.
Činjenicu da je Rossanda, direktor koji je proizveo nevjerojatne gubitke, pisao program restrukturiranja Uljanika u kojem bi država trebala participirati s najmanje 350 milijuna eura poreznih obveznika zaista je nestvarna. Kao i cijeli niz ključnih dijelova tog programa restrukturiranja. Primjerice, možda sam malo glup, ali nikako ne kužim temeljem čega veći dio programa restrukturiranja Rossanda temelji na nekretninama Uljanika koje su uz pomorsko dobro, kao i na tome da bi lokalne vlasti trebale promijeniti prostorne planove. Shvaćate li koliko je to suludo kao “program restrukturiranja” i koliko je u tom developerskom zahvatu Rossanda, baš kao i cijeli propali Uljanik, bespotreban s aspekta države odnosno poreznih obveznika? Uostalom, zašto onda država nije pustila Ivici Todoriću da proglasi nekretnine Agrokora svojim osobnim nekretninama koje će poslužiti kao njegov udio u restrukturiranju najvećeg poslovnog sustava u regiji? Ne bi li to bilo potpuno isto? Pa bi, ali se proces spašavanja Agrokora ipak temeljio na puno suvislijim pravnim i općim ekonomskim principima, nego doista bizarno javno-privatno partnerstvo između Uljanika i države.
Zaključno moram naglasiti kako mi se čini da je nekoć Uljanik bio jedno od uspješnijih brodogradilišta upravo zbog toga što je imao dovoljno tvrdog direktora koji se znao othrvati političkim pritiscima. Čak ni socijalističko samoupravljanje zbog vojnih programa u Uljaniku nije uspjelo previše dobro integrirati politikantstvo i poslovođenje, a nakon proglašenja samostalnosti nekim čudom ni Franjo Tuđman nije uspio tamo odraditi neka politikantska postavljenja. Dakle, što je brak države i brodogradnje bio labaviji, to je u njoj bilo više biznisa.
Kako smo brzo i lako zaboravili taj dragocjeni poučak.