Frapantno je da se u predizbornoj kampanji prešućuje svjetska kriza. Kao da će zbog nje trpjeti netko drugi, napisao je u petak Inoslav Bešker i pogodio u bolnu točku svakog kandidata hrvatske izborne utrke. Doista, promatramo li njihov rad u takvom, širem kontekstu, i kad mogu pokazati rezultat, oni kao da ne vide da im i to donosi izborne bodove.
Primjer: ključan za hrvatsku borbu s krizom, trojac Andrej Plenković - Zdravko Marić - Boris Vujčić, posao je na europskoj razini odradio dobro, za razliku od gomile drugih stvari koje je HDZ-ova vlada odradila loše ili nikako, a koje se, poput ženskog pitanja ili problema s državnom upravom i pravosuđem, u kampanji spominju svakodnevno.
S druge strane, Restart koalicija, Domovinski pokret Miroslava Škore i ostali koji pretendiraju na manji broj mjesta u sabornici danas bi mogli pucati po nabreklom javnom dugu, neovisno o tome što je taj dug u ovom slučaju opravdan, nudeći svoja rješenja za mekši način otplate, u okviru svjetske potrage za novim modelom financiranja.
Mogli bi tući po pogrešno usmjerenoj, pa zato na vanjske udare krize osjetljivoj ekonomiji, a onda i po osiromašenom zdravstvu (i zemlje u kojima je vrhunac pandemije prošao moraju osigurati financijsku stabilnost svojih zdravstvenih sustava, napisala je Kristalina Georgieva, šefica MMF-a, u objavi koju u petak spominje i Bešker. Hrvatska to, unatoč uspjehu ministra zdravstva Vilija Beroša u prvom valu pandemije, nije učinila).
Mogli bi kao neuspjeh prethodnika ocijeniti činjenicu da je Hrvatska novu svjetsku krizu, unatoč punih sedam godina članstva u EU, dočekala izvan Schengena i eurozone, i dalje preslabo uključena u Uniju, tek malo reformiranija nego što je bila uoči krize 2008.
Problem kod prvih (a to su HDZ i saveznici u sabornici) jest to što ako spominju krizu na globalnoj razini, njihov ograničen uspjeh na lokalnoj više ne izgleda značajan, jer slično su radili i drugi - bavili su se posljedicama. Usto, u tom klubu uspješnih samo je premijer član vodeće stranke, Marić je nestranački ministar, bolji od većine dosadašnjih stranačkih, a Vujčić je u vrijeme Vlade Ivice Račana ušao u HNB da bi kao čovjek iz koalicijske kvote HSLS-a bio zamjenik SDP-ovu guverneru Željku Rohatinskom. Čak je i Blaženka Divjak, za mnoge kontroverzna, ali uporna ministrica znanosti i obrazovanja, u Vladu stigla kao nestranački kandidat davno potrošenog HNS-a.
Drugi, važniji problem je to što većina kandidata još ne zna što će učiniti uključe li se u rad Sabora. Postave li danas kampanje u globalni krizni kontekst, umanjit će “zločin” protivnika. Već sad ih svatko može pitati za njihov plan izlaska iz krize. Nemaju ga.
“Tijekom povijesti pandemije su tjerale ljude na rastanak s prošlošću i na novo promišljanje svijeta. Ni ova pandemija u tome nije drukčija, ona je portal između ovog svijeta i sljedećega”, napisala je nedavno u londonskom Financial Timesu indijska autorica Arundhati Roy. A taj “sljedeći svijet” ovisit će prije svega o suradnji na globalnoj razini.
Jean Saldanha, direktorica Eurodada, mreže pedeset nevladinih organizacija iz dvadeset europskih zemalja posvećene pitanjima duga i financiranja razvoja (po dvije iz Slovenije i Srbije, nijedna hrvatska), koja se prošli tjedan prisjetila Roy i njezina članka u MMF-ovu periodičnom izdanju Finance and Development, zaključuje pak kako je Covid stavio na test granice globalne suradnje.
- Suočeni smo s najgorom humanitarnom krizom od Drugog svjetskog rata, razdobljem u kojemu će se slabije ekonomije naći pod nikad težim pritiskom na već danas ograničene sposobnosti da istovremeno financijski podupru urgentne troškove zdravstvenog sustava i potrebe sve siromašnijeg društva. Zakaže li međunarodna zajednica, dokumenti ionako oslabljenog UN-a kao što su Agenda 2030 ili Pariški sporazum (o klimatskim promjenama) bit će jednostavno izbačeni iz kolosijeka - piše Saldanha.
Ne treba, naravno, očekivati da domaći stranački kandidati predstavljajući svoje programe u mjesnim zajednicama spašavaju posrnuli UN. To, međutim, ne znači da za njih i za građane koje kane zastupati u Saboru svijet izvan Hrvatske treba ostati zaključan, prepušten brizi “velikih i utjecajnih političkih krugova”.
Možda zbog tromosti politike to premalo osjećamo, ali od 1. srpnja 2013. Hrvatska ima svog člana Europske komisije, kao i dvanaest izabranih zastupnika u Europskom parlamentu. Njihov, pa onda i naš utjecaj na Bruxelles ovisi prije svega o njihovu osobnom političkom talentu, obrazovanju i prodornosti. Neki od njih pozitivno su nas iznenadili, većina je podbacila.
Sada trebamo odrediti kakav će utjecaj na naš život imati zastupnici koje u Sabor šaljemo u nedjelju. Opet sve ovisi o tome koga ćemo izabrati. Kao i ostatak svijeta, Hrvatska će kraj krize dočekati financijski iscrpljena i prezadužena. Rješenje ne možemo pronaći sami, o nama ovisi hoćemo li sudjelovati u potrazi za globalnim ili ćemo prepustiti da nam ga nametnu.
Svijetu nakon krize treba novi društveni sporazum, sličan onom dogovorenom 1944. u Bretton Woodsu kojim je okončan rat, samo prilagođen vremenu. Tadašnji je organizirala rastuća Amerika, novi će vjerojatno potaknuti Bruxelles. Ostanemo li politički introvertirani, novi sustav bit će nam serviran bez mogućnosti reklamacije.