U ekonomskom pogledu period nakon Drugog svjetskog rata obilježen je značajnim smanjenjem carina te eliminiranjem drugih oblika prepreka međunarodnoj trgovini. Od 1947.do 1994. održano je devet runda pregovora na svjetskoj razini koje su kulminirale osnivanjem Svjetske trgovinske organizacije. 1951. započeo je proces suradnje i integracije šest zemalja koji je 1993. rezultirao formalnim uspostavljanjem Europske unije. Proces otvaranja svjetskih tržišta i rasta volumena robne razmjene među zemljama igrao je važnu ulogu u poboljšanju životnog standarda stanovništva diljem svijeta. Istraživanja su procijenila kako je realan dohodak američkog stanovništva danas za 9% viši uslijed posljedica trgovinske liberalizacije.
Danas se svjetska ekonomija sve više okreće u smjeru jačanja protekcionizma. SAD su u nekoliko runda uvele carine na uvoz kineskih dobara a od sredine ovog mjeseca carinama će biti opterećen i velik broj proizvoda iz Europske unije. Istovremeno, Ujedinjeno kraljevstvo napušta EU te svakim danom postaje sve izvjesnije kako dvije strane neće uspjeti postići bilo kakav oblik dogovora o međusobnim odnosima nakon datuma izlaska. Čak i ako hoće, činjenica je kako je jedna zemlja odlukom većine svog stanovništva odlučila napustiti EU. Europska komisija već je najavila izmjene u svojoj vanjsko trgovinskoj politici kako bi uspjela zaštititi domaće proizvođače u takvim okolnostima.
Općenito govoreći, carine i protekcionizam su odlična ideja u teoriji koja se nije pokazala naročito uspješnom u praksi. Pojednostavljeno rečeno, carinama se štite proizvođači dok trošak snose potrošači. Uvozni proizvodi postaju skuplji za iznos nametnute carine pa potrošači postaju skloniji kupnji proizvoda od domaćih proizvođača koji profitiraju od rasta potražnje za svojim dobrima. Istovremeno, potrošači ostvaruju gubitak jednak razlici cijene koju bi platiti da nije uvedena carina i cijeni koju plaćaju nakon uvođenja carina. Adam Smith izložio je ovo u „Bogatstvu naroda, John Meynard Keynes u „Općoj teoriji zaposlenosti, kamata i novca“, a što je još važnije isto je potvrdila i praksa.
Najbolji primjer razornih učinaka uvođenja carina vjerojatno je Smoot-Hawleyev zakon koji je donesen 1930. godine u SAD-u unatoč potpisanoj peticiji od preko 1000 ekonomista. Zakonom su značajno povećane carine s ciljem zaštite američkih kompanija i poljoprivrednika a posljedice po svjetsku ekonomsku sliku bile su razarajuće. Smoot-Hawley signalizirao je početak američke politike izolacionizma što je rezultirao odmazdom od strane ostalih zemalja. U sljedeće dvije godine oko dvadeset zemalja usvojilo je protekcionističku politiku što je dodatno pogoršalo stanje svjetske ekonomije i smanjilo volumen robne razmjene, produbljujući Veliku depresiju. Obujam svjetske trgovine pao je za oko dvije trećine u četiri godine od kada je zakon uveden. 1934. američki predsjednik Roosevelt smanjio je razinu carina te promovirao liberalizaciju i međunarodnu suradnju. Mnogi smatraju kako je upravo kronično siromaštvo uzrokovano neodgovarajućim trgovinskim politikama bilo ključan faktor uspona etničkog-populizma u Europi i u konačnici dolaska Hitlera na vlast.
Iako nije izrodio tako dalekosežne negativne posljedice, vrijedi se osvrnuti i na noviji primjer iz 2002. godine kada je američki predsjednik Bush odlučio uvesti carine na uvoz čelika. Oko 200 tisuća Amerikanaca izgubilo je posao uslijed posljedica rasta cijena a što je više nego što je tada iznosio ukupan broj zaposlenih u industriji čelika koju se tim carinama nastojalo zaštititi.
Dosadašnje uvođenje carina na uvoz kineskih dobara u SAD imalo je zanemarive učinke na visinu trgovinskog deficita ali je generiralo odmazdu u obliku uvođenja carina na američke poljoprivredne proizvode te je država potom plaćala subvencije svojim proizvođačima koji su ostali bez važnog dijela kineske potražnje. Trošak državnih subvencija naravno snose porezni obveznici. Sama američka centralna banka istaknula je trgovinske neizvjesnosti i geopolitičke tenzije kao najveće rizike po izvedbu domaće ekonomije. Prerađivački sektori diljem svijeta nalaze se u recesiji, izvoz trpi a posljedice je u zadnjih nekoliko mjeseci počela osjećati i američka ekonomija.
Nipošto nisam jedna od onih koja zagovara tezu da su postojeća i utvrđena pravila igre nužno uvijek i jedino i najbolje rješenje. Dapače, najveći napredci u ljudskoj povijesti učinjeni su od strane onih pojedinaca koji su mogli promatrati svijet kroz drugačije naočale i napraviti odmak od opće prihvaćenog i poznatog. Dok na umu imam navedeno i nastojim zadržati um otvorenim za nova i bolja rješenja, smatram kako pritom ne smijemo zanemariti važne lekcije koje nam je pružila povijest. Možda je vrijeme da se zapitamo da li svi zatvaramo oči pred očitim – novom politikom izolacionizma čije negativne posljedice polako ali sigurno već osjećamo.