Sukob interesa. Dvije riječi koje imaju veliku težinu. Golemu. To su dvije riječi koje rastu. Kroz godine dobivaju značenje i svrhu koje u svojoj suštini nikad nisu imale. Postaju sve veće i veće, sve teže i teže. Te riječi davno su prestale biti samo ono što su po svojoj školskoj definiciji; situacija kad netko na javnoj funkciji nekako pogoduje sebi ili bliskim osobama, skupinama, tvrtkama ili organizacijama, i to nauštrb javnih interesa, odnosno onih koji su toj osobi dali povjerenje. Sukob interesa danas je sve više političko oružje; pojam koji se koristi za napad, obračun, za diskreditiranje i ponižavanje, on je nešto poput bojnog otrova kad na političkoj bojišnici konvencionalno oružje ne može donijeti značajnu političku prevagu. Štoviše, uvjeren sam kako je potenciranje sukoba interesa kao metode političke borbe danas prerastao u mehanizam zastrašujuće negativne kadrovske selekcije u hrvatskom javnom životu.
Ako ste sposobni pojedinac koji vodi neku veliku i vrlo uspješnu kompaniju te ste stekli golemo iskustvo koje bi sigurno moglo pomoći u javnom upravljanju na državnoj i lokalnoj razini, danas vam više sigurno neće padati na pamet da žrtvujete puno viša primanja kako biste pomogli zemlji na nekoj političkoj poziciji jer ste, gledajući sve ovo što se dešava na domaćoj političkoj sceni, postali duboko svjesni da bi vas odmah optužili za neki oblik teškog sukoba interesa. Želi li si još uvijek itko ozbiljan u ovoj zemlji priuštiti da djeci mora objašnjavati zašto nije tamo neki pokvarenjak kakvim ga prikazuju oni iz suprotnog političkog tabora? Ako ste uspješni i sposobni te s puno kontakata, vi ste u Hrvatskoj danas zajamčeno unaprijed i bespovratno kompromitirani.
A ako već pričamo o sve češćem istinskom i iskonskom sukobu interesa koji je danas u Hrvatskoj potpuno neprepoznat, onda je to svakako situacija kad jedan političar kinji drugog političara ili državnog dužnosnika, optužujući ga za tobožnji sukob interesa; postavlja optužujuća pitanja i gradi svijet sumnji baziranih na indicijama bez konkretnih dokaza. Tu je sukob interesa vrlo jasan i konkretan: jedna osoba difamira drugu osobu kako bi stekla osobnu korist koja se najčešće mjeri jeftinim političkim poenima. No, mi u Hrvatskoj to ne osuđujemo kao sukob interesa: puštamo one koji sistematski diskreditiraju bez konkretnih činjenica da javni prostor pretvore u bal vampira.
Najnoviji slučaj “teškog sukoba interesa” jest onaj prema kojem je ministar financija Zdravko Marić u Hanfi svoju sestru postavio na višu poziciju nego što je bila ranije. Ministar Marić je gotov, osuđen. On nema na raspolaganju mehanizme javne obrane od optužbe da je pogodovao sestri. On je to učinio i gotovo. Nečasni drznik koji nam se smije iza leđa i razmišlja o tome koliko smo svi skupa glupi kad mu je prošlo nešto tako prizemno. Izgleda li vam ministar Marić za ozbiljno toliko glupo besraman?
U tom zadnjem “sukobu interesa” najzanimljivije je to što je ključna činjenica sukoba interesa to što je gospođa promaknuta u Hanfi Marićeva sestra, a tko je ona zapravo, gdje je dosad radila, koliko je stručna te je li možda zaslužila bilo kakvo promaknuće, potpuno je periferno. Baš kao i činjenica je li doista Marić urgirao da mu u Hanfi promaknu sestru. Naime, kako će Marić dokazati da novom šefu Hanfe Žigmanu nije šapnuo da mu pogura sestru? To je, naravno, nemoguće, morali bi mu vjerovati na riječ. I pritom uopće nije bitno što bi zapravo trebalo dokazati da je Marić doista od Žigmana zatražio promaknuće.
I što će biti posljedica ovog novog “sukoba interesa”? Pa recimo da jako rastu šanse da Hrvatska ostane bez ministra koji je nakon jako puno vremena barem donekle uravnotežio proračun te progurao poprilično suvislu malu poreznu reformu, a njegovi stranački i izvanstranački protivnici zadovoljno će trljati ruke, dok će se oštra medijska pera osjećati nekako jačima, važnijima. Ponavljam ključnu dilemu: tko je tu doista u sukobu interesa?
Ali O.K., ako Hrvatska već mora proći proces čišćenja vrha javne uprave i političkog života od bilo koga s odgovarajućom razinom znanja, iskustva i sposobnosti, možda je bolje da tu agoniju odradimo što brže. Jer kad propadnemo, valjda će doći do nekog osvješćivanja, katarze. Možda i neće.
Ovako ćemo, bez ubrzanja pada, i dalje biti zemlja u kojoj herojima ispadaju nekakvi mire buljevi. To je baš tužno. Mislite li doista da će Hrvatska imati bilo kakve koristi jer se Miro Bulj jogunio pred praznom sabornicom i upozoravao da HDZ želi važan Zakon o poljoprivredi progurati kroz raspravu ispod stola? Ma neće. Prava je istina da je sabornica sablasno prazna jer su nam se na najsvetijem mjestu parlamentarne demokracije nakotili za javnu dobrobit potpuno nezainteresirani ljenjivci. Vjeruje li itko pri zdravoj pameti da bi uz doista motivirane saborske zastupnike bilo moguće progurati Zakon o poljoprivredi bez saborske rasprave? Mislite li doista da je Bulj potreban da bi se spriječilo to zloguko-genijalno političko zaplotnjaštvo? Ma čestitam gospodinu Bulju što je bez obzira na ozbiljnu dijagnozu bolesti mozga kojom je zaslužio status invalida (što ga u zemlji poput Hrvatske iz nepoznatog razloga ne diskvalificira iz političkog života) shvatio kako će jeftino politički profitirati na praznoj sabornici. Doista inventivno.
Zaključno, moram priznati da bi invalid Bulj mogao biti koristan: u Hrvatskoj se doista dešava da kroz sabornicu prolaze sistemski važni zakoni bez zapažene rasprave, a kamoli saborske rasprave. Je li, recimo, itko primijetio da je 22. studenoga donesen Zakon o lijekovima koji je, rekao bih, epski važan kad je u pitanju nabava receptnih lijekova? Ukratko: ignoranti u Saboru nisu vijest, baš kao što je sukob interesa bio toliko raširen u Hrvatskoj da se vremenom nekritički prihvatio kao opće mjesto hrvatske političke kulture bez potrebe pojedinačnog dokazivanja. Naravno da stoga nitko nije optužio nikoga za politička imenovanja kao stranački sukob interesa koji dovodi u pitanje javni interes kad stranački nestručnjaci nisu dovoljno dobri za služenje javnim svrhama, kao što je pravovremeno i kvalitetno pisanje provedbenih pravilnika i protokola. Uostalom, zar ideja da država imenuje svoje predstavnike u NO-e tvrtki umjesto mirovinca kao vlasnika također nije sukob interesa?
Pozivam stoga gospodina Bulja da dobro prouči Zakon o lijekovima pa neka opet izađe za govornicu, trabunja nešto o štetočinama i izbori novi spektakularni zahtjev za izbacivanje iz sabornice. Nije rekao baš ništa pametno o Zakonu o poljoprivredi, pa bi bilo dobro da to učini još pokoji put. I što više puta obavezno spomenuti štetočine. Svaki put poen.
I ako već kultiviramo društvo nestručnih politikanata, valja primijetiti da nije teško dotjerati do konačnog apsurda. Parafraziram: ovo je zemlja kojom su prošli brojni osvajači i okupatori, ali je narod ostao. Kad su došli veliki domoljubi, narod je počeo odlaziti. Stoga teoretski narod možemo optužiti za sukob interesa jer je iseljava u svoju korist. Naravno, tek nakon što se vrate s novcem koji bi im trebalo oduzeti.