Dugonajavljivani vrhunac toplinskog vala koji je početkom ovog tjedna pogodio Hrvatsku približio nas je i rekordnoj potrošnji električne energije. Kako su izvijestili iz Hrvatskog operatora prijenosnog sustava (HOPS) - državne kompanije koja je zadužena za upravljanje elektroenergetskim sustavom - u utorak je između 13 i 14 sati potrošeno 3008,3 megavatsati električne energije, što je blizu rekordnoj satnoj potrošnji od 3079 megavatsati koja je zabilježena u istom razdoblju dana 4. kolovoza 2017. godine.
Taj porast potrošnje energije je očekivan: ljetna sezona značajno povećava broj ljudi koji borave u Hrvatskoj, a vrućine iziskuju veću potrošnju struje za svrhe klimatizacije. Utoliko, svakako je ugodna spoznaja da je hrvatski elektroenergetski sustav takvo naprezanje prebrodio bez značajnijih problema. Ipak, detaljnija analiza podataka o funkcioniranju sustava tijekom jednog tako ekstremnog razdoblja otkriva niz izazova koji u budućnosti stoje pred kreatorima domaće energetske politike.
Tako se na prvi pogled alarmantnim čini podatak da je čak 52 posto električne energije potrošene u Hrvatskoj u utorak došlo iz uvoza, no bitno je ipak pritom napomenuti kako je u tu količinu uračunata i energija koju Hrvatska temeljem svog suvlasništva dobiva iz nuklearne elektrane Krško. Tehnički se tu radi o uvezenoj energiji, no u realnosti se to može smatrati i domaćom proizvodnjom.
Puno alarmantnije spoznaje proizlaze iz proizvodne strukture energije koja je potrošena 12. kolovoza. Prema HOPS-ovim podacima, ispada da je samo 1,4 posto te ovogodišnje rekordne dnevne potrošnje energije zadovoljeno energijom proizvedenom u elektranama pogonjenim na sunce i vjetar. Točnije, od električne energije koja je u Hrvatskoj potrošena 12. kolovoza, samo 0,5 došlo je iz solarnih elektrana, a 0,9 posto iz vjetroelektrana. Te brojke možda nisu posve točne, pogotovo u kontekstu malih solarnih elektrana spojenih na niskonaponsku mrežu, no jasno ilustriraju problem s kojim se suočava elektroenergetski sustav. Sasvim konkretno: vjetroelektrane koje čine otprilike deset posto ukupne instalirane snage hrvatskih elektrana (računajući i polovicu Krškog), u danu kad je sustavu energija bila najpotrebnija, zadovoljile su manje od 1 posto potrošnje. Razlog? Nije bilo vjetra... Široj javnosti već je dobro poznato kako nestalni izvori energije, poput vjetroelektrana i solarnih elektrana, uz brojne prednosti imaju i jedan ozbiljan nedostatak: zbog ograničene dostupnosti energenta njihov faktor angažirane snage manji je od konvencionalnih elektrana. Vjetroelektrana od 100 megavata na godišnjoj razini će proizvesti znatno manje energije od jednako snažne termoelektrane. Drugi problem, a koji proizlazi iz prvoga, jest njihova nepredvidivost.
Primjerice, količina energije koju proizvode vjetroelektrane ovisi o snazi vjetra. Kad je vjetar jači, proizvodnja je veća. Kad je slabiji, manja je. Kako je osnovna zakonitost elektroenergetskog sustava to da u svakom trenutku opskrba mora biti jednaka potrošnji, takva ćudljivost vjetroelektrana problem je za upravitelje mreže. Ovotjedni utorak u praksi demonstrira takve probleme. Hrvatski sustav još uvijek nema značajan udjel obnovljivih izvora, a raspolaže i još uvijek znatnom flotom termoelektrana koje su dostupne da pokriju minuse. Na kraju, tu je i mogućnost uvoza. Ipak, evidentno je kako će se na putu prema potpunom napuštanju korištenja fosilnih goriva morati pronaći rješenja za nadvladavanje stohastičnosti proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora. Rješenje koje često navode proponenti brže tranzicije prema obnovljivim izvorima energije svodi se na diversifikaciju proizvodnih tehnologija i jaču integraciju tržišta pod propagandnom egidom “uvijek negdje puše vjetar ili sija sunce”. Ta će se vizija možda jednoga dana i ostvariti, no koliko smo daleko od nje najbolje svjedoče iskustva Njemačke, neospornog europskog lidera po pitanju dekarbonizacije elektroenergetike. U tom kontekstu među europskim energetičarima često se navodi primjer “mračnog januara” - razdoblja između 16. i 25. siječnja 2017. godine - kad je u Njemačkoj istodobno bilo hladno, maglovito i bez vjetra. Tih je dana njemačka flota vjetroelektrana i solarnih elektrana, ukupne nazivne snage 90 tisuća megavata, radila prosječnom angažiranom snagom od 4600 megavata.
Tijekom pojedinih dana u tom razdoblju njemačke su vjetroelektrane radile prosječnom dnevnom angažiranom snagom od 2 posto, a tijekom cijelog desetodnevnog razdoblja proizvodnja iz svih obnovljivih izvora u Njemačkoj, uključujući i velike hidroelektrane, nije premašila udjel od 15 posto potražnje. I tu je opskrba zadovoljena pojačanom proizvodnjom konvencionalnih termoelektrana te uvozom. Bez obzira na sav napredak koji je po pitanju integracije obnovljivih izvora električne energije Njemačka postigla, procjene su tamošnjih nadležnih institucija kako u danima od studenoga do veljače između 17.30 i 19.30 sati radi osiguranja pouzdane dobave upravitelji mreže na raspolaganju moraju imati konvencionalne elektrane snage 84 tisuće megavata.
Gotovo pa da ispada kako za svaki megavat snage vjetroelektrane ili solarne elektrane moraju imati i megavat termoelektrana u rezervi (!?). Ne treba sumnjati da će tehnologija jednom pronaći rješenje za taj problem, no dok se to ne dogodi, ipak bismo trebali pripaziti da nam se ne dogodi “mračni kolovoz”.