Piše Goran Šaravanja

Što povezuje Hrvatsku i Australiju koje su međusobno udaljene 15.000 kilometara?

Vlada je najavila izmjene u mirovinskom sustavu koje teško da mogu popraviti “krvnu sliku” našeg mirovinskog sustava
Ilustracija
 Elvir Tabaković / Profimedia, Alamy / Hanza Media

Ideju za ovaj članak dobio sam čitajući vijest da je Australija zabilježila suficit u tekućem računu platne bilance - prvi put nakon 1975. godine. Istovremeno, u Hrvatskoj je pod prijetnjom 700.000 potpisa za referendum protiv umirovljenja u 67., Vlada najavila izmjene u mirovinskom sustavu koje iskreno govoreći teško da mogu popraviti “krvnu sliku” našeg mirovinskog sustava. Što povezuje vijesti iz država koje su međusobno udaljene 15.000 kilometara?

Kao prvo, treba istaknuti da gotovo sve anglosaksonske ekonomije imaju deficite u svojim tekućim računima platne bilance. Naime, stabilni i provjereni pravni sustavi te države čine pogodnim za strana ulaganje, a one ne samo da ne sprječavaju dotok stranog kapitala, već zbog razvijenih financijskih sustava motiviraju investitore iz cijeloga svijeta da ulažu kod njih. Dakle, ne radi se o klasičnoj, nama dobro poznatoj situaciji gdje zbog postojanja deficita sa svijetom nedostaje kapitala za financiranje vlastitih projekata, već se jednostavno višak kapitala koje stvaraju zemlje sa suficitima u tekućem računu platne bilance skrašavaju na pogodnim mjestima. Taj dotok kapitala podupire domaću potražnju, odnosno uvoz i zemlje s takozvanim otvorenim kapitalnim računima bilježe deficite u tekućem računu platne bilance godinom za godinom.

Nešto slično se nama (Španjolskoj, Grčkoj, Portugalu, Irskoj pa čak i Sloveniji) dogodilo prije financijske krize 2008. godine. Imajući sve ovo u vidu, ali i znajući da su posljednjih godina porasle cijene sirovina, a upravo sirovine su glavni izvozni proizvod Australije, suficit u australskom tekućem računu platne bilance zvuči doista nevjerojatno. Nameće se pitanje, kako je do toga došlo. Ključni razlog je mirovinska reforma započeta 1980-ih za vrijeme laburističke vlade iza kojeg su sindikati stali, pri čemu su čak i odustali od povišica (za svoje članove) samo da bi se cijela priča pokrenula.

Iako su dobrovoljni mirovinski fondovi dugo postojali (treći stup), tek je 1991. s uvođenjem obveznih doprinosa (drugi stup) priča uistinu zaživjela. Osim proširenja na sve zaposlene, tada je stopa doprinosa koje plaćaju poslodavci povećana sa 3% na 9% (trenutno je 9,5%), a očekuje se da će do 2025. doseći 12%. Gdje je krajem 1980-ih imala manje od 150 milijardi dolara imovine pod upravljanjem, malo više od 25 godina od uvođenja obveznih doprinosa, Australija u drugom i trećem mirovinskom stupu ima ušteđeno preko 2,7 bilijuna dolara privatne imovine. Kako je nemali dio te imovine uložen u inozemstvu, povrati na uloženo se u tekućem računu platne bilance vode kao prihod i upravo taj prihod je bio ključan u stvaranju prvog suficita nakon više od 40 godina.

U istočnom dijelu Europske unije situacija je bitno različita. U dobrostojećoj Sloveniji, Stranka umirovljenika (DeSuS) gotovo cijelo vrijeme participira u vlasti što otežava uvođenje drugog stupa, pa Slovenci koji bolje od nas razumiju koliko je važno pripremiti se za treću dob puno štede u trećem stupu. Za razliku od Slovenaca, Mađari i Poljaci su pokrenuli druge mirovinske stupove (dugoročno jedini održivi dio mirovinskog sustava), ali su ga u jeku financijske krize de facto ukinuli (Mađari su tako odlučili, dok je ustavni zakon o visini javnog duga u Poljskoj polučio isti rezultat) radi povoljnijeg kratkoročnog financiranja krizom izazvanim proračunskih deficita.

Za razliku od većine našeg susjedstva, Hrvatska ima sreću što ima drugi mirovinski stup, i osobno se nadam da ćemo ga zadržati. Kada dođe do korekcije trenutno visokih cijena obveznica na svjetskim tržištima, njegovo će postojanje opet biti izloženo riziku. Premda mi je jasan i razumljiv politički imperativ prethodnih i aktualne hrvatske Vlade kada je riječ o zadiranju u mirovinski sustav, uistinu se nadam da se mogućnost prebacivanja iz drugog u prvi stup (za one koji su imali između 40-50 godina kada je krenula mirovinska reforma) neće proširiti na moju generaciju, jer takav potez ne bi riješio izazove s kojima se naš mirovinski sustav susreće. Slažem se sa stručnjacima, poput Predraga Bejakovića iz Instituta za javne financije, koji upozoravaju da je glavni problem mirovinskog sustava prenaglašeno prijevremeno umirovljenje radnika. Živimo dovoljno dugo da to prijevremeno umirovljene generira niske mirovine jer svi ti “prijevremenci” uplaćuju prekratko u mirovinski fond.

Sve su Vlade od pokretanja mirovinske reforme platile veliku političku cijenu, jer smanjiti uplate u prvi stup za četvrtinu da bi se financirao drugi stup nije mala stvar i upravo zbog toga smatram da bi bila šteta sada odustati.

Kritičari koji upućuju na činjenicu da je to kumovalo povećanju javnog duga zaboravljaju da drugi stup čini 95% od trenutnih 114,2 milijarde kuna (30% BDP-a) ušteđene imovine i predstavlja odličnu zaštita od budućih mirovinskih troškova, na koje ni Mađarska, ni Poljska, ni Slovenija ne mogu računati.

I na kraju, dolazimo do onog ključnog - kada bi mirovinski fondovi povećali ulaganja u inozemstvo s vremenom bi povećali hrvatski suficit u tekućem računu. Uz to, nakon što je Vlada ukinula ograničenje zapošljavanja inozemne radne snage (nema smisla boriti se s vjetrenjačama sada kada u Njemačkoj stupa na snagu liberalniji sustav zapošljavanja stranaca), realno je očekivati porast uplata u mirovinske fondove. Imamo prednost postojanja drugog stupa i uz malo sreće i još više dugoročnog razmišljanja mogli bismo osigurati solidnije mirovine za mlađe ljude uz povećanu makroekonomsku stabilnost.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. studeni 2022 03:50