AKCENT

Što država može naučiti od Porscheova ulaganja u Rimca? Nekoliko je ključnih elemenata...

Razmislimo malo o zamci u kojoj se možemo naći nakon što se u trošenju EU novca razmaše kreativni aparat državne birokracije
Mate Rimac

Kada u relativno kratkom razdoblju četiri hrvatske kompanije uspiju skupiti stotine milijuna dolara od inozemnih kompanija, a redom dolaze iz tzv. high tech biznisa, onda je to, frazerski rečeno, snažna poruka kojim smjerom treba ići nacionalna ekonomija. Kad tako nešto kažete, nekako je dojam kako se čak pomalo blesavo praviti generalom nakon bitaka koje su redom dobili mladi, pametni i dobro obrazovani ljudi jer su bili inventivni, radišni, uporni te spremni preuzeti osobne rizike, kakvi su inače većini u ovoj zemlji neprihvatljivi. Još je jedan zajednički nazivnik u pričama o uspjehu Infobipa, Rimca, Nanobita i digitalne agencije Five: od početka pa do priznanja nisu imali puno posla s hrvatskom državom, nego tek onoliko koliko su morali imati jer im je sjedište u Hrvatskoj. Oni su zapravo redom uspjeli u inozemstvu; njihova impresivnog rasta ne bi bilo da su ostali u okvirima malog i relativnog siromašnog hrvatskog tržišta, na kojem država uporno pokušava ostati dominantna.

Informacija prema kojoj je Porsche uložio u Rimac automobile još 70 milijuna eura, te smo tako dobili drugu kompaniju vrjedniju od milijardu dolara, simbolički je došla nakon priče o tome kako bi 90 posto novca iz europskog fonda za oporavak trebalo završiti u javnom sektoru. Drugim riječima, oko 20 milijardi eura trebali bi dobiti svi oni koji se u 30 godina hrvatske samostalnosti nisu naročito iskazali ni u jednom od mnogih aspekata izvrsnosti. S tim silnim milijardama u godinama koje dolaze trebali bi upravljati politički imenovani kadrovi, među kojima su mnogi doslovno uhljebljeni (novi soj tzv. aparatčika).

Način na koji će se koristiti "novac za oporavak", nije pokazivanje državničke vizije neke kompetitivne ekonomije budućnosti, već čista demonstracija što znači politička moć. Stoga možemo unaprijed biti sigurni kako će tih 20-ak milijardi vrlo vjerojatno biti potrošeno puno manje učinkovito nego onih 4 koje će nekakvo valjda ipak završiti u privatnom sektoru. Nama se vrlo lako može dogoditi da država, njezine institucije i javne kompanije potroše novac za oporavak pa da nakon 10 ili 20 godina opet imamo institucije, državne kompanije ili javnu infrastrukturu koju ćemo ponovo morati sanirati novcem poreznih obveznika. Ako Europa daje 100 ili 200 milijuna eura za pruge, vlasti ništa ne obvezuje na gradnju isplativih relacija. Razmislimo malo o zamci u kojoj se možemo naći nakon što se u trošenju EU novca razmaše kreativni aparat državne birokracije.

Ne treba misliti da je lako to što su postigli Infobip, Rimac, Nanobit ili Five. U tom svijetu strastvenih poduzetnika koji riskirajući i eksperimentirajući grade svoje kompanije zapravo se radi o nesmiljenom tržišnom obračunu u kojem nema puno preživjelih. Puno više malih high tech biznisa propada nego uspijeva. Jako malo ih postaje jednorozima, kako se nazivaju kompanije vrjednije od milijarde. No, ključna je razlika između kompanija koje sazriju na tržištu u žestokoj konkurenciji high techa i državnih biznisa u tome je što ovi prvi teško postaju teret poreznim obveznicima. Možda zvuči naivno, ali već samo zbog toga čini se mudrijim poticati high tech start upove, nego novac davati politički imenovanim kadrovima. Prvo se naziva riskantnim ulaganjem, a drugo neodgovornom potrošnjom. Nije baš neka dilema, je li tako?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. listopad 2021 11:12