Ekonomisti će se lako usuglasiti da je monetarna politika nezamjenjiv alat u uvjetima financijske krize. Kada se tržišta novca smrznu, a likvidnost presuši, odlučna monetarna intervencija ublažit će udar. No, kada se stvari počnu vraćati u normalu, monetarna politika prije ili kasnije gubi svoju magičnu moć. Kamatne stope mogu ići na nulu ili u minus; mogu se dodjeljivati poticaji za ambiciozne koji žele uvećati svoj (jeftin) dug; maštoviti ekonomisti mogu zamišljati “novac iz helikoptera” koji se (demokratski, naravno) “dijeli” ljudima. No, vjedro kao da ima nevidljivu rupu: koliko god likvidnosti dolijevamo, efekta nema. Negdje “pušta”, ne vidi se utjecaj na rast.
Karizmatični predsjednik Izvršnog odbora Europske centralne banke Talijan Mario Draghi, koji je nakon osam godina završio svoj mandat 1. studenoga, stekao je slavu na račun građana koji su ponovo počeli uređivati i kupovati nekretnine, trošiti, i poduzeća koja su kreditima ponovo financirala svoje zalihe i ulaganja. S malim vremenskim pomakom, i do nas je stigao dio tih valova koji su se u koncentričnim krugovima širili iz Frankfurta. Svatko tko danas “uživa” u dugu po kamatnim stopama nikad nižima u povijesti, može u dvorištu istaknuti zastavu na kojoj piše “Hvala, Mario!” iako čovjeka vjerojatno nikad nije vidio.
Drugi dio mandata Super Marija, kako su ga od milja zvali, nije bio tako blistav. Uglavnom je prošao u tehniciranju različitim mjerama kojima je nastojao potaknuti inflaciju (jer cijene su u jednom trenutku 2016. ušle u opasnu zonu deflacije) i gospodarski rast. Talijan je pritom, više između redaka, priznavao nemoć monetarne politike, sve češće upirući prst u druge ekonomske politike - strukturne i fiskalne, čiji kreatori u rukama drže ključeve razvoja i rasta.
S nestrpljenjem se očekivao prvi “programatski” govor Draghijeve nasljednice, dojučerašnje izvršne direktorice MMF-a, a prije toga francuske ministrice financija Christine Lagarde. Hoće li ona pokušati obnoviti vjeru u mitske moći monetarne politike ili će nastaviti uskim prolazom u kojem je Draghi postupno ostajao bez širine manevarskog prostora koji centralni bankari, barem u svojim snovima, toliko vole? Gospođa Lagarde je govorom održanim na Europskom bankovnom kongresu u Frankfurtu prošli petak otklonila svaku dilemu. Poslala je poruku koju možemo i ovako protumačiti: uličica je postala preuska, vadite me odavde!
To nije bio uobičajeni govor centralnog bankara. Bio je to politički govor o novom početku. Citirala je T. S. Eliota: “Svaki trenutak je novi početak”, ali ne za Europsku središnju banku, nego za Europu. Čuli smo to mnogo puta i nije se ništa dogodilo, priznala je, ali i hrabro nastavila: “Ovaj put je drugačije”. Bio je to govor o restrukturiranju globalnih odnosa moći, neizvjesnostima trgovačkog rata, novim tehnologijama koje istiskuju stare, potrebama za inovacijama i investicijama koje će dovesti do rasta unatoč starenju stanovništva: “Trebamo novi miks politika”, zavapila je Lagarde i krenula od domene svoje odgovornosti - monetarne politike. Dakle, što slijedi u tom segmentu, taj dio govora smo nestrpljivo čekali? Strateška revizija dosadašnje monetarne politike. Nije rekla “osnovat ćemo komisiju koja će razmotriti problematiku”, ali, u osnovi, rekla je upravo to.
Potom je slijedio osvrt na fiskalnu politiku. To su oni dijelovi govora centralnih bankara koje političari ne vole jer im ulaze u teren i pomalo “popuju” svisoka, kao da hoće voziti sa stražnjeg sjedala. Lagarde je govorila o potrebi poticanja agregatne potražnje fiskalnom ekspanzijom i, prije svega, promjenom strukture javnih izdataka u korist investicija, osobito investicija u obrazovanje, digitalnu ekonomiju i poboljšanje funkcioniranja institucija. Bio je to govor koji bi se bez promjene zareza mogao kopirati na tablet bilo kojeg predsjednika ili potpredsjednika europske vlade, malo začinjen političkim obećanjem koje se u centralnih bankara sklonih pokazivanju načitanosti i učenosti najčešće pretače u lijepe citate. Tako je i gospođa Lagarde zaključila govor pozivom na Franju Asiškoga, potvrdivši time već na početku mandata ono što prije ili kasnije probije iz svakog uvjerenog centralnog bankara, a to je spoznaja da je moć monetarne politike dobrim dijelom stvar vjere: “Počnite s onime što je nužno; nastavite s onime što je moguće; odjednom, činit ćete nemoguće.”
Ako se na kraju ipak spustimo na zemlju i vratimo u okvire mandata Europske središnje banke, postavlja se pitanje kako i gdje pronaći izvorišta za tako duboku vjeru dok se monetarna politika za dulje vrijeme nalazi na - pregledu pred komisijom.