S obzirom na brojne izazove koji stoje pred Europom tijekom sljedećih 12 mjeseci koji su pred nama, teško je danas predvidjeti hoćemo li prvi dan 2021. godine dočekati u mirnijem, stabilnijem i prosperitetnijem okruženju od onog u kojem smo ušli u ovu godinu. Ali dobra vijest u tome kontekstu svakako je ta da je prva potencijalna kriza s kojom se Europa mogla suočiti u 2020. spriječena i prije nego što je godina počela.
U ponedjeljak, 30. prosinca, predstavnici ruske državne plinske kompanije Gazprom i ukrajinskog pandana Neftogaza objavili su kako je sklopljen novi - petogodišnji - ugovor o tranzitu ruskog prirodnog plina kroz Ukrajinu. Prethodni desetogodišnji ugovor - sklopljen nakon velike plinske krize 2008. godine - istjecao je sa zadnjim satom prošle godine, a bez novog ugovora Europi je prijetio već viđeni scenarij prekida opskrbe plinom kroz Ukrajinu te moguća konzekventna nestašica tog energenta.
Dakako, to je scenarij koji ne bi odgovarao ni Gazpromu ni Ukrajini, no u cijeloj priči je, uz komercijalni, postojao i značajan geostrateški ulog. Uz činjenicu da su diplomatski odnosi Rusije i Ukrajine nakon aneksije Krima i rata u ukrajinskoj istočnoj regiji Donbas na najnižoj razini u povijesti, pregovori oko novog ugovora bili su opterećeni dugoročnim strateškim pozicioniranjem. Gazprom je još prije nekoliko godina javno deklarirao svoju strategiju da s vremenom potpuno prekine tranzit plina kroz Ukrajinu, pri čemu će ključnu ulogu imati dovršetak velikog plinovoda Sjeverni tok 2, koji će izravno ruskim plinom opskrbljivati najvećeg potrošača tog energenta u Europi - Njemačku. Kako Sjeverni tok 2 kasni u realizaciji, a Gazprom još nije dovršio ni tzv. južni koridor - plinovodnu vezu za opskrbu zemalja jugoistočne Europe, potpuna tranzitna diversifikacija od Ukrajine nije mogla biti postignuta do kraja aktualnog ugovora, ali je jasno da će kroz srednji rok biti realnost.
Gazpromov interes utoliko je bio sklopiti novi ugovor na što kraći rok i uz što fleksibilniju obvezu korištenja transportnih volumena. Ukrajincima pak, suočenima s realnošću da će u bliskoj budućnosti ostati bez znatnih tranzitnih prihoda, ali i dobre pregovaračke pozicije oko vlastite opskrbe ruskim plinom, interes je bio potpisati ugovor na što duži rok i uz što veće garantirane volumene. Rezultat je, na koncu, kompromis. Ugovor je sklopljen na pet godina, s mogućnošću produljenja na još deset (što se ne čini baš vjerojatnim).
Prve godine Gazprom se obvezao transportirati 50 milijardi prostornih metara plina, a sljedeće četiri po 40 milijardi. Sve u svemu, za Ukrajince to znači prihod od oko 7 milijardi dolara, pri čemu su sporazumom osigurali i isplatu 2,9 milijardi dolara odštete od Gazproma koja im je prošle godine dosuđena u arbitražnom sporazumu, dok su dobrovoljno odustali od 12,2 milijarde dolara potraživanja u više arbitražnih postupaka koje su proteklih godina pokrenuli protiv ruske kompanije. Sklapanje ovog ugovora za Europu je, u političkom kontekstu, zasigurno dobra vijest. Uz to što je izbjegnuta potencijalna energetska kriza, moguće je i da se radi o prvom koraku u kakvoj-takvoj normalizaciji odnosa Ukrajine i Rusije, što bi dugoročno moglo dovesti do smanjenja napetosti u odnosima Unije i Rusije, pa onda i ukidanja obostranih sankcija.
Puno je neizvjesnije to što ovaj dogovor znači za Europu u klimatskom smislu. Ključni “policy” nove Europske komisije je tzv. Europski zeleni “new deal” - skup politika, mjera, financijskih i regulativnih mehanizama osmišljenih da s jedne strane omoguće rapidnu tranziciju prema potpunoj dekarbonizaciji, a s druge strane posluže i kao generator novog ciklusa ekonomskog rasta. Uloga prirodnog plina u tom procesu je još uvijek nejasna s obzirom na to da taj energent s jedne strane omogućava relativno jednostavno napuštanje karbonski intenzivnijih goriva poput ugljena, no s druge strane svejedno proizvodi značajne emisije ugljikova dioksida.
Tijekom proteklih godinu i pol cijene prirodnog plina na europskim tržištima bile su blizu historijskog minimuma, što je uvelike bila posljedica nadmetanja tradicionalnih opskrbljivača koji, na čelu s Gazpromom, žele očuvati svoj tržišni udjel i novih opskrbljivača (uglavnom američkih) ukapljenim prirodnim plinom. U većem dijelu tog perioda dostupne količine plina na europskom tržištu nadmašivale su potražnju, pa je cijena pala, a tržišni viškovi su plasirani u europski vrlo razvijeni i voluminozni sustav plinskih skladišta.
Dio motiva za takvu praksu bila je i neizvjesnost krajnjeg ishoda pregovora Gazproma i Neftogaza, oko čega je nervoza od ljeta polako rasla. Ipak, kad je prije desetak dana postalo jasno da cijela priča ide prema dogovoru, cijena plina na europskim burzama opet se survala, samo u razdoblju od 19. do 30. prosinca pala je za 20 posto. Utoliko, čini se izvjesnim da je pred nama (barem) još jedna godina iznimno jeftinog plina (pogotovo ako zima prođe bez ekstremnih hladnoća). Takve tržišne okolnosti će se pokazati važnima u procesu definiranja pozicije prirodnog plina u budućem europskom energetskom miksu. Politička ambicija mogla bi se naći na putanji kolizije s ekonomskom realnošću...