Odakle državi novac? Iz kojih se izvora puni državni proračun i proračuni lokalnih jedinica? Kako izgleda struktura prihoda onoga što nazivamo općom državom te koji su izvori prihoda najizdašniji? Ovo su neka od pitanja na koja većina građana vjerojatno ne bi znala odgovoriti, a silno su važna kako bismo informirano mogli procjenjivati kvalitetu određenih javnih politika.
Nedavno sam napisao na svom privatnom Facebook profilu - ležernim stilom kako to obično biva na društvenim mrežama - vrlo kratki esej o tome što bih napravio kada bih postao ministar financija (naslov je stavljen da se privuče pažnja, na kraju teksta je jasno naznačeno da nikakvih političkih ambicija nemam).
Bez rezova
Objava je postala viralna, prenijeli su je gotovo svi najčitaniji mediji, a razlog je, pretpostavljam, bila iznenađenost prezentiranim brojkama. Činjenica je kako se u Hrvatskoj prikupi relativno malo od poreza na dohodak i poreza na dobit, te kako bi se u dva mandata, praktički bez velikih “rezova”, navedeni mogli posve ukinuti ili barem značajno sniziti. Time bi hrvatski porezni sustav učinili prepoznatljivim (trenutno ni po jednoj osnovi nije atraktivan), a gospodarstvo konkurentnijim i dinamičnim.
To nam je dobar povod za analizu strukture proračuna konsolidirane opće države kako bismo vidjeli odakle državi sredstva kojima financira javnu potrošnju, kako se pune proračuni, te koji su izvori prihoda za državu najvažniji.
Za početak se podsjetimo kako postoje tri razine proračuna: državni proračun, proračuni jedinica lokalne samouprave te proračuni izvanproračunskih korisnika državnog proračuna (u koje spadaju HZZO, HZZ, Fond za zaštitu okoliša, Hrvatske vode, Hrvatske ceste, DAB, HBOR itd.). Zbrajanjem sve tri razine proračuna, uz poništavanja međusobnih transakcija, saznajemo koliko je ukupno sredstava prikupljeno te kolika je ukupna javna potrošnja, a to vidimo upravo iz proračuna konsolidirane opće države.
U 2017. ukupni konsolidirani prihodi opće države iznosili su 161,9 milijardi kuna. Prihodi dolaze iz četiri ključna izvora: 1) poreza tj. oporezivanjem poreznih obveznika, 2) socijalnih doprinosa (koji su ništa drugo doli namjenski porezi), 3) pomoći (u kojima sredstva iz EU fondova imaju najveći udio) te 4) ostalih prihoda (prihodi od koncesija, dividendi, kamata, administrativnih taksi, kazni i dr.).
Pomoć iz EU
U tablici 1 možemo vidjeti kako je u 2017. država najviše sredstava prikupila od poreza - ukupno 90,5 milijardi kuna. Od navedenih, najizdašniji (najvažniji) prihod je onaj od PDV-a: u 2017. od PDV-a je prikupljeno 47,6 mlrd. kn. Po važnosti ga slijede trošarine (na duhan, alkohol, goriva i sl.) od kojih se prikupi nešto više od 15 mlrd. kn. Od poreza na dohodak država ubere 12 milijardi kuna, od poreza na dobit 8,3 mlrd. kn, a od svih ostalih poreznih oblika tek nešto više od 7 mlrd. kn.
Od socijalnih doprinosa, koji se plaćaju iz i na bruto plaće, prikupilo se 42,3 milijarde kuna. Ako tome pribrojimo ranije spomenute prihode od poreza na dohodak, dobijemo podatak da država od aktualnih nameta na plaće radnika ubere preko 54 milijarde kuna.
Stavka pomoći, gdje se knjiže prihodi iz EU fondova, pridonijela je sa 7,5 mlrd. kn. Od svih ostalih prihoda, koji uključuju naknade od koncesija, dividende od trgovačkih društava koja su u vlasništvu države, kamata, administrativnih taksi, kazni itd., država je u 2017. prikupila 21,6 milijardi kuna.
Iz prikazanog je jasno kako su porezi na potrošnju, a tu prvenstveno mislimo na PDV i trošarine, najvažniji izvori prihoda državnog proračuna. S obzirom na strukturu hrvatskog gospodarstva, kao i činjenicu da su porezi na potrošnju najmanje štetni za gospodarsku aktivnost, to je optimalan smjer koji ne bi trebalo mijenjati.
No, ako već imamo visoke stope PDV-a i visoke trošarine, zašto bismo dodatno imali visoko porezno i kvazi-porezno opterećenje rada (doprinosima i porezom na dohodak)?
Zašto se ne bi postavio cilj da se porezno opterećenje plaća što više i u što kraćem vremenu snizi, naročito ako znamo da je nužan izraženiji rast neto plaća ako želimo usporiti emigraciju iz Hrvatske?
Takvi ciljevi nipošto nisu preambiciozni: dovoljno je kontrolirati rashodnu stranu proračuna svega nekoliko godina te dopustiti blagi rast jedino onih stavki koje automatizmom rastu ovisno o inflaciji (npr. izdaci za mirovine). Naime, u uvjetima poput trenutnih, kada gospodarstvo raste stopama od oko 3%, prihodi proračuna rastu još i brže.
Primjerice, ukupni prihodi konsolidirane opće države u 2015. iznosili su 150 milijardi kuna, a u 2017. već spomenutih 162 milijarde kuna. U samo dvije godine prihodi su porasli za 12 milijardi kuna, iako je u međuvremenu (ili baš dijelom i zbog toga) u čak dva navrata (kroz tzv. I. i II. krug porezne reforme) došlo do poreznog rasterećenja u visini od 3,6 mlrd. kn!
Teritorijalni ustroj
Dakle, u dvije godine ukupni prihodi porasli su za 12 milijardi kuna ili upravo onoliko koliko se ukupno prikupi od poreza na dohodak. Drugim riječima, kada bi se htjelo moglo bi se u relativno kratkom razdoblju (i, što je vrlo važno, bez povećanja javnog duga) provesti i tako “radikalne” reforme poreznog sustava poput potpunog eliminiranja poreza na rad.
To bi, naravno, za sobom povuklo i pitanje financiranja jedinica lokalne i područne samouprave, no ionako je krajnje vrijeme da se povede rasprava o tome kakav točno teritorijalni ustroj želimo, s kojim točno ovlastima i na kojim razinama vlasti, te iz kojih izvora predviđene funkcije financirati.
Na kraju spomenimo da osim iz ranije navedenih izvora, država do određenih sredstava može doći i zaduživanjem. To joj omogućuje da potroši više nego što prihoduje; kada govorimo o zaduživanju i samom računu financiranja, tada se upotrebljiva termin primitak, a ne prihod državnog proračuna. To će nam biti važna stavka u analizi i pojašnjenju javne potrošnje, no pregled strukture rashodne strane proračuna tema je za drugu analizu.