Hrvatsku ekonomiju oduvijek je karakterizirala relativno visoka nezaposlenost. Čak i nakon ciklusa višegodišnjeg gospodarskog rasta, velike kreditne ekspanzije te stvaranja “balona” u građevinskom sektoru i drugim gospodarskim granama, u Hrvatskoj je stopa nezaposlenosti i prije krize (2008.) bila dvostruko viša od, primjerice, one u Sloveniji, Austriji ili Češkoj.
Zatim je za vrijeme trajanja šestogodišnje recesije 2009.-2015. - uz napomenu kako su druge europske zemlje puno ranije zabilježile oporavak - dodatno ugašen velik broj radnih mjesta. Nezaposlenost je tako kulminirala 2013. i 2014., kada je bez posla bilo u prosjeku od 300 do 400 tisuća ljudi, čime je to postao uvjerljivo najveći hrvatski gospodarski, ali i društveni i socijalni, problem.
Ulaskom u Europsku uniju trend se polagano počinje mijenjati. Kažemo “polagano” jer smo u EU ušli u drugoj polovici 2013., ali je svejedno još početkom 2015. oko 330 tisuća ljudi i dalje bilo bez posla. Prve pozitivne stope rasta BDP-a zabilježene su u drugoj polovici 2014., odnosno godinu dana nakon što smo postali članica jedinstvenog europskog tržišta od pola milijarde ljudi.
No, od 2015. kreću snažne promjene koje su sasvim izmijenile odnose i stanje na hrvatskom tržištu rada: emigracija je uzela maha (Njemačka je u potpunosti otvorila granice za hrvatske radnike tek u drugoj polovici 2015.), a paralelni oporavak hrvatskog gospodarstva, koji je počeo generirati nova radna mjesta, što je desetkovalo nezaposlenost.
Nedostatak radne snage
Tako smo u samo 3-4 godine prešli put od toga da je visoki broj nezaposlenih uvjerljivo “problem broj jedan” hrvatskog gospodarstva, do toga da se već mjesecima govori o nedostatku radne snage.
Da zbilja nedostaje radnika, pokazuje i OVI indeks razvijen na Ekonomskom institutu u Zagrebu. OVI je mjesečni indeks koji na temelju oglašenih slobodnih radnih mjesta pruža informacije o trenutnom stanju potražnje za radom. Tako na slici 2 možemo vidjeti kako je potražnja za radom u posljednjih godinu i pol dana zbilja na rekordnoj razini, odnosno osjetno više nego primjerice 2007.
Uostalom, početak je studenog, turistička sezona je iza nas, a na burzi se službi nalazi oko 140 tisuća nezaposlenih. To je najniža brojka u modernoj hrvatskoj povijesti, odnosno broj koji je do prije samo nekoliko godina bio nezamisliv. Stopa registrirane nezaposlenosti prvi je put ove godine pala ispod 10%, a jednoznamenkaste brojke će, po svemu sudeći, u narednom razdoblju postati “nova normala”.
Stopa anketne nezaposlenosti, koja se izračunava na temelju Ankete o radnoj snazi (to je ujedno i međunarodno usporediv podatak), u drugom je kvartalu ove godine iznosila 7,5%. Veseli vidjeti i kako je stopa nezaposlenosti mladih pala sa zastrašujućih 50,1% u drugom kvartalu 2013. na 21,1% u drugom kvartalu ove godine, tj. više se nego prepolovila u navedenom razdoblju.
Pretplatite se na newsletter portala Novac.hr i besplatno preuzmite novi Business Outlook
-->
Upisivanjem adrese vaše elektroničke pošte pristajete na primanje obavijesti o novostima, ponudama i ostalim našim informacijama koje bi vam mogle biti korisne. Možete se odjaviti od primanja obavijesti u svakom trenutku tako da kliknete na link u newsletteru ili pošaljete e-mail odjave na Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.. Više o zaštiti podataka možete pročitati na Politici zaštite privatnosti.
Emigracija
Takav snažan pad ukupnog broja nezaposlenih prvenstveno je rezultat emigracije. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u razdoblju od 2013. do 2017. iz Hrvatske je odselilo gotovo 150 tisuća građana, a iz inozemstva se istodobno doselilo 62 tisuće ljudi, dajući time negativni migracijski saldo od 87.299. No, stvarna brojka vjerojatno je dosta veća jer DZS evidentira samo one osobe koje se službeno odjave, stoga ćemo za pouzdanije podatke morati pričekati novi popis stanovništva.
Ipak, nije emigracija jedini uzrok pada nezaposlenosti, nego i paralelni rast broja zaposlenih. Hrvatsko gospodarstvo u posljednje tri godine raste po stopi od oko 3% godišnje, a to je generiralo i desetine tisuća novih radnih mjesta.
Drugim riječima, sloboda kretanja radne snage, koju su građani RH dobili pristupanjem članstvu EU, te solidan rast BDP-a posljednjih godina “riješili” su strukturni problem hrvatskog gospodarstva u vidu kronično visoke nezaposlenosti. Takva promjena stanja na tržištu rada, tj. odnosa moći između radnika i poslodavaca, donio je i vidljive promjene u vidu rasta plaća. Pregovaračka moć prešla je iz ruku poslodavaca u ruke radnika kako smo iz uvjeta obilja radne snage prelazili u današnje stanje manjka kvalitetnog radničkog kadra.
Rast plaća
Na slici 3 možemo vidjeti kako se kretao realni rast/pad prosječnih neto plaća u posljednjih desetak godina (realni rast je nominalni porast plaća korigiran za stopu inflacije). Jasno se uočava kako se od 2015., kada dolazi do oporavka gospodarstva u RH te paralelnog ubrzavanja emigracije jer Njemačka otvara granice za radnike iz Hrvatske, realni rast neto plaća u Hrvatskoj kreće u prosjeku između 3 i 4 posto godišnje.
Tako je u prvih osam mjeseci ove godine prosječna mjesečna isplaćena neto plaća pravnim osobama iznosila 6.237 kuna (medijalna neto plaća za kolovoz 2018. iznosila je 5.539 kuna). U usporedbi s, primjerice, istim razdobljem 2016., plaće su nominalno porasle za nemalih 10,1%.
Vidljivo je i kako je, promatrano po djelatnostima (NKD), rast plaća široko rasprostranjen. Naravno, ovisno o ponudi i potražnji, u nekim djelatnostima plaće rastu brže, a u nekima sporije - no, kao što možemo vidjeti u tablici, kod svih djelatnosti bilježi se rast.
Trebamo konačno početi njegovati kulturu rada, a ne rad onemogućavati i/ili destimulirati visokim porezima. Zato treba nastaviti i u smjeru dodatnog smanjenja poreznog i kvaziporeznog opterećenja svih oblika rada.
Zaključno, možemo ponoviti kako se tržište rada u Hrvatskoj silno promijenilo i nastavlja se ubrzano mijenjati. Ovakvo stanje nikad nismo imali: u 2019. i godinama koje slijede, Hrvatska će vjerojatno postići punu zaposlenost tj. stanje u kojem nema cikličke, već samo frikcijske i strukturne nezaposlenosti.
Pritisak na rast plaća će se nastaviti, radnici će moći pregovarati sve bolje radne uvjete, a poslodavci koji to ne budu mogli pratiti bit će izbačeni iz tržišne utakmice. Zanimljivo je vrijeme pred nama.