Ovogodišnja inflacija “vijesti” o navodno slaboj popunjenosti turističkih smještajnih jedinica, o “katastrofalnom stanju bukinga” i općenito o podbačaju turističke sezone poprimila je neke nove dimenzije.
Ipak, nije to ništa sasvim neuobičajeno: sjetite se samo koliko smo puta u posljednjih dvadesetak godina mogli čuti o navodno slaboj potrošnji turista, o nikad dokazanoj “srpanjskoj rupi” i općenito o predviđanju loše turističke sezone ma zbog kojeg god razloga (previsokih cijena, kišnog vremena, povratka konkurenata na tržište i sl.).
Na stranu ta “opsjednutost” jednom gospodarskom djelatnošću o kojoj se piše više nego o ostatku hrvatskoga gospodarstva zajedno (legendarno praćenje broja vozila na graničnim prijelazima i naplatnim kućicama te ostali ljetni folklor više je pitanje za sociologe nego za nas ekonomiste); naime, točno je da turizam izravno i neizravno generira nemalih 17 posto hrvatskog BDP-a, kao što to pokazuju podaci iz satelitske bilance za 2015., no to ujedno znači i da čak 83 posto ili više od četiri petine hrvatske ekonomije ni na koji način ne ovisi o turizmu.
Snažan rast
Najveća je zanimljivost ipak što ti izvještaji i predviđanja o lošoj turističkoj sezoni naprosto - ne drže vodu. Primjerice, od daleke 1995., odnosno od završetka Domovinskog rata, rast turističkih noćenja u Hrvatskoj bio je toliko snažan i postojan da je pravi misterij kako je nastao mit o navodno velikoj fragilnosti hrvatskog turizma.Koliko smo samo puta svih ovih godina čuli priče o lošem bukingu i slaboj sezoni, a u ove 23 godine pad turističkih noćenja zabilježili smo samo dva puta: 1999. zbog NATO-ova bombardiranja Srbije i 2009. zbog velike krize u svijetu (čak i te 2009. pad je iznosio samo -1,4 posto!). To je pokazatelj nevjerojatne robusnosti, a ne velike osjetljivosti turizma.
Slična je stvar i s prihodima od stranih turista koji su od 2000. (otkad HNB vodi statistiku) pali samo u vrijeme Velike krize 2009. i 2010., a u svim drugim godinama su bilježili rast. Tako su se prihodi od stranih turista u posljednjih 18 godina povećali za 3,3 puta (s iznosa od tri milijarde eura koliko su iznosili 2000. porasli su na više od deset milijardi eura u 2018.), a broj ukupnih turističkih noćenja istodobno za 2,3 puta.
U posljednjih je pet godina, pak, ekspanzija turističkog sektora bila naročito izražena. U tablici 1 možemo vidjeti kako je broj noćenja od 2013. do 2018. porastao za velikih 39 posto, a zanimljivo je kako se najveći postotni porast dogodio u mjesecima izvan udarne ljetne sezone. Naravno, sezonalnost hrvatskog turizma i dalje je vrlo izražena, no ipak se vide i blagi pomaci (tablica 2.).
Blagi minus
Kada vidimo te snažne stope rasta posljednjih godina, ne bi bilo iznenađujuće da ove godine rasta ne bude uopće ili da se zabilježi blagi minus. I dalje to ne bi bila nikakva “katastrofa”, nego bi noćenja bila na razini “odlične i rekordne” 2017. No, stvar je u tome da zasad dostupni podaci to uopće ne pokazuju, dapače!
Upravo objavljeni podaci iz sustava eVisitor za prvih šest mjeseci ove godine pokazuju da se rast nastavlja: dolasci turista povećani su za šest posto, a noćenja za tri posto u odnosu na isto razdoblje lani! U čemu je onda kvaka i zašto se neki žale na slabu popunjenost?
Veći smještaj
Glavni uzrok je snažno povećanje ponude, i to prvenstveno obiteljskog smještaja. Prema podacima Hrvatske turističke zajednice, Hrvatska je u samo tri godine, odnosno u razdoblju od 2016. do 2019., tržištu ponudila gotovo 165.000 novih komercijalnih turističkih kreveta (+16,2 posto), a gotovo sav doprinos došao je od povećanja kreveta u obiteljskom smještaju (+25,9 posto) koji ionako dominira u ukupnoj ponudi. U hotelima se, primjerice, broj kreveta istodobno povećao za manje od šest tisuća odnosno za samo oko 3 posto, čime je udio hotelskog smještaja danas pao na manje od 15 posto ukupne ponude.
S druge strane, hoteli imaju značajno bolju popunjenost od ostatka smještajne ponude - i to cijelu godinu, kao što možemo vidjeti na slici 1. Na vrhuncu turističke sezone hoteli su popunjeni gotovo 100 posto (preciznije, 94 posto u srpnju i 97 posto u kolovozu) i tu nema previše prostora za rast bez povećanja kapaciteta, a i u predsezoni i posezoni također imaju značajno bolju iskorištenost kapaciteta od ostalih vrsta smještaja.
Dakle, zaključno možemo reći kako nije problem (ako ga uopće ima) u potražnji za hrvatskim turizmom, nego u prevelikoj ponudi privatnih soba i apartmana. Zašto bi onda bilo “katastrofalno i zabrinjavajuće” ako na vrhuncu sezone ima zasad neprodanih apartmana? Zar bi svi apartmani morali biti popunjeni, odnosno zar bi svima koji su se počeli baviti turizmom trebala biti zagarantirana zarada?
Turizam nije laka i sigurna zarada kako se to često misli. Kao i u svakom drugom biznisu, lako se može “preinvestirati” i planovi izjaloviti, a neki će to sada naučiti na svojoj koži. No, generalno gledano, gotovo je sigurno kako će 2019. biti još jedna rekordna godina za hrvatski turizam - ma što god senzacionalistički medijski napisi i interesne udruge (koje, pak, pokušavaju stanje prikazati gorim nego što jest s legitimnim ciljem lobiranja za niže porezno opterećenje njihova sektora) govorili. Vrijeme će pokazati tko je bio u pravu.