Ivica Todorić
 Srdjan Vrancic/Cropix
KONTROLNA TOČKA

Raskol HUP-a je i konačan rastanak domaće poslovne zajednice s Todorićevim konceptom biznisa

Trzavice između HUP-ove stare garde todorićevskih ‘barakaša‘ i mlađeg vala nestale bi kadgod je trebalo formulirati zajedničke pozicije u odnosima s državom...
Piše: Viktor VresnikObjavljeno: 25. siječanj 2021. 13:43

Raskol u HUP-u konačan je rastanak domaće poslovne zajednice s Ivicom Todorićem i njegovim konceptom biznisa. To, kao i priča o Agrokoru, može, ali ne mora završiti hepiendom.

Mnogi su zaboravili, ali još relativno nedavno, sve do 1993. godine, postojala je samo Hrvatska gospodarske komora, odnosno Privredna komora Hrvatske. Kao za sve biznise obavezna, paradržavna institucija, Komora je desetljećima služila kao komunikacijski kanal između politike i biznisa, pomagala političarima u koordinaciji gospodarskih sektora, artikulirala često višeznačne poruke državnog vrha koji je gotovo uvijek bio nevičan biznisu u realnom sektoru, ali i otvarala vrata domaćim poduzećima prema inozemnom tržištu. Komora je percipirana kao važna ustanova, a šefovi komore bili su ljudi od ugleda u poslovnoj i političkoj zajednici.

Onda je devedesetih stigla promjena sustava. Komora je i dalje bila središnje okupljalište biznisa, ali kao paradržavna institucija više nije mogla ispuniti osnovnu potrebu rastuće poduzetničke zajednice - nije mogla pritisnuti državu da svoje, zastarjele regule prilagodi novom vremenu i da hrvatskim kompanijama omogući tranzicijski tržišni zaokret s nekad zajamčenog socijalističkog Istoka, prema visoko konkurentnom Zapadu.

Kada je 1993. Ivica Todorić, kao vlasnik Agrokora, tada najbrže rastuće hrvatske kompanije, potaknuo osnivanje Hrvatske udruge poslodavaca, šef HGK bio je Mladen Vedriš, bivši ministar u vladama Franje Gregurića i Hrvoja Šarinića (jedan od trojice potpredsjednika). Pokazalo se da Komora, unatoč Vedriševoj, dotad za takve institucije nezamislivoj, radnoj energiji, pa ni njegovoj osobnoj sklonosti biznisu, zamišljena kao alat za transfer političkih naredbi prema radnim organizacijama, ne može ispuniti osnovnu potrebu nove generacije poslodavaca - da državnu politiku modelira prema potrebama biznisa.

HUP je krenuo u život kao prva formalizirana lobistička organizacija u samostalnoj Hrvatskoj. S Todorićem kao predsjednikom i Željkom Ivančevićem, čovjekom kojega je Todorić doveo iz diplomacije, kao prvim operativnim šefom, nova poslovna krema mlade države dobila je svoje mjesto u formiranju budućeg sustava. Agrokor je 1993. u svojem vlasničkom portfelju već imao Zvijezdu, Jamnicu i danas nešto manje prepoznate Agropreradu i DIP Turopolje, bio je na pragu preuzimanja Leda i Konzuma i Todorić je od većine bio prepoznat kao neupitni lider novog hrvatskog poduzetništva.

HUP nije ubio Komoru, ali je promijenio smisao njenog postojanja. Sada to više nije bio dijalog vlasti i biznisa, jer to je odmah pripalo HUP-u, koji je mjesto u Gospodarsko socijalnom vijeću dobio nedugo nakon osnivanja. Komora se, pogotovo nakon dolaska Nadana Vidoševića, transformirala u kanal za neformalne poslove.

Dok su veliki biznisi, poput Končara (koji nikad nije pristupio HUP-u) ili Podravke HGK-ovu organizacijsku strukturu i dalje koristili kao pomoćni alat u organizaciji nastupa na inozemnim trgovačkim sajmovima, stotine manjih biznisa Komorinu infrastrukturu koristile za su pronalazak partnera, ili kao pristupačnu platformu za udruživanje, opet radi zajedničkog nastupa na inozemnim tržištima. Slijedili su logiku - ako je već članarina plaćena, neka novac ne propadne. Neki su u tome bili i uspješni.

Sve do pada Agrokora i silaska Ivice Todorića s trona "najvećeg, najuspješnijeg i najbogatijeg hrvatskog poduzetnika" HUP je funkcionirao prilično unisono. Povremene trzavice, uglavnom između stare garde todorićevskih "barakaša" i generacije mlađih poduzetnika okupljenih ili oko Emila Tedeschija ili oko sve vidljivije i uspješnije IT zajednice, bile bi ostavljene po strani kada je trebalo formulirati zajedničke pozicije u odnosima s državom. Agrokor je u tome bio iskusan, Todorićeve veze bile su najčvršće, a koncernovi "emisari" u visokoj politici (Kuštrak, Rohatinski, Spevec, Brinar, Galić, Canjuga, Radin…) mogli su osigurati glatku provedbu zamišljenog.

Pad Agrokora u proljeće 2017. i trenutni nestanak Todorićeva utjecaja na politiku, otvorili su generacijski jaz unutar HUP-a. Iako nikada nisu bili otvoreni pristalice Todorićevog modela umrežavanja države i biznisa, šefovi velikih starih kompanija znali su taj model koristiti, a, unatoč razlikama u poslovnom konceptu, njima je Todorićev jezik bio i ostao razumljiviji od modernijeg jezika Tedeschijevih, a pogotovo od potpuno novog, na drukčijoj logici izgrađenog, jezika IT zajednice.

Raskol HUP-a zato nije neočekivan, niti neizbježno loš za budućnost poslovne scene u Hrvatskoj. Sukob različitih stavova često vodi prema boljem rješenju za zajednicu. Bit će, međutim, loše, ako se dvije, danas zaraćene, strane i u svojem nastupu prema državi pokažu kao neprijatelji s različitim ciljevima i radikalno drukčijim pristupom biznisu. U tom slučaju pregovaračka pozicija za koju su se izborili 1993. umire zajedno s velikim HUP-om. U trenutku u kojemu je kriza gurnula državu prema prvim rovovima u bitci za spašavanje ekonomije, to je opasan scenarij.

Linker
15. veljača 2021 21:40