U poprilično dinamičnoj, a na trenutke čak i burnoj javnoj raspravi o setu zakonskih promjena koji bi trebao modelirati budućnost našeg mirovinskog sustava i dalje se premalo naglašava da jačanje individualne mirovinske štednje nema ozbiljnu alternativu jer je prvi mirovinski stup, koji se temelji na tobožnjoj međugeneracijskoj solidarnosti, ne samo bankrotirao nego je i logički neodrživ.
Nije problem prvog mirovinskog stupa samo trenutačna rupa od ogromnih 18 milijardi kuna godišnje koje se moraju nadomjestiti novcem poreznih obveznika umjesto da stižu iz džepa mirovinskih osiguranika. Treba reći da je sustav međugeneracijske solidarnosti šuplja priča koja je bila održiva samo u prošlom svršenom vremenu, dok je velik broj radnika uzdržavao vrlo mali broj umirovljenika. Tada nije bilo razloga da si kreatori politika postave neka logična i, zapravo, vrlo jednostavna pitanja koja raskrinkavaju mirovinski sustav zasnovan na jednom stupu tj. kvazisolidarnosti.
Iako pojam međugeneracijske solidarnosti pompozno implicira pravednost raspodjele financijskih obveza i prava između sadašnjih i budućih radnika i umirovljenika, tu nema nikakve pravednosti niti solidarnosti jer nijedno društvo, pa tako ni hrvatsko, ne može dugoročno imati idealan omjer zaposlenih i umirovljenih te pritom očekivati istovjetnu dugoročnu razinu ekonomske i financijske uspješnosti. Takav nestvarni dugoročni financijsko-socijalni ekvilibrij utopijska je maštarija koja je, uzgred rečeno, dominirala u zastarjelim političko-ekonomskim ideologijama.
Je li realno očekivati da će neke malobrojnije mlađe generacije uzdržavati neke starije mnogobrojnije generacije? Naravno da nije, pogotovo ako se očekuje slična ili ista razina financijskih prava mnogobrojnijih generacija. Pitanje možemo i obrnuti: je li doista solidarno ako neka mnogobrojnija generacija s lakoćom uzdržava neku malobrojniju generaciju? Je li njihovo “odricanje”, ako nisu ostavili ništa ušteđeno iza sebe, u bilo čemu solidarno s onima koji su prije ili poslije njih morali izdvajati puno više da bi izdržavali njihove mnogobrojnije generacije? Uostalom, izvor očigledne nesolidarnosti među generacijama mogu biti i zakoni te njihovi prateći propisi koji na drugačiji način definiraju pojam obligatorne “solidarnosti”. Mnogobrojnije generacije pritom jednostavno mogu preglasavanjem ustvrditi da trebaju a) dobivati više kao umirovljenici ili b) izdvajati manje kao radnici. Pritom će se, naravno, zaklinjati i na pravdu i na međugeneracijsku solidarnost, kao i na socijalnu osjetljivost iza koje se najčešće maskiraju silne razine suštinske međugeneracijske netolerantnosti koja se, već smo vidjeli u praksi, provodi vrlo agresivno i odlučno.
Ako, pak, gledamo na ekonomsku prošlost i budućnost kroz prizmu ekonomske logike, sasvim je jasno da će se i u budućnosti izmjenjivati uspješna i neuspješna razdoblja te je jasno da budućnosti mirovinskog sustava ne smijemo temeljiti na očekivanju da će neka fantastična višedesetljetna uspješnost nadomjestiti sve iracionalnosti sustava međugeneracijske solidarnosti.
Pri ovome bolje je niti ne spominjati praktične faličnosti sustava međugeneracijske solidarnosti, u kojem golem broj povlaštenih skupina uopće nije zaradio starosnu ni radnu mirovinu, a to se neće ponavljati u budućim generacijama, koje će, gle čuda, morati raditi sve dulje. Uostalom, o ovom pitanju čak je pomalo blesavo raspravljati: zar je logično optužiti, recimo, branitelje za nesolidarnost u sustavu solidarnosti jer su se žrtvovali i ratovali, pa nisu dovoljno dugo radili? Solidarnost jest i ostat će vrlo subjektivan kriterij, onakav na kojem se ne bi trebali temeljiti algoritmi bilo čega što zovemo sustavom.
Zbog svega toga izuzetno je važno to što je ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić na jučerašnjoj konferenciji Jutarnjeg lista javno priznao da je u početnoj fazi rada na zakonskim promjenama pogriješio jer se nije konzultirao sa širim krugom dionika te je u jednom dijelu izišao s prijedlozima koji nisu slutili na dobro. U hrvatskom društvu moramo naučiti da tek priznavanjem pogreške ministri pokazuju potencijal, razumijevanje i sposobnost prilagodbe. Tvrdokornost je bila i ostala velika opasnost.
U suprotnom, da Pavić nije djelomično uskladio stavove sa stručnjacima, posljedice su mogle biti pogubne. Da je Ministarstvo ostalo kod prvotne ideje prema kojem se svima onima koji su štedjeli u drugom mirovinskom stupu ne prizna famozni dodatak od 27 posto, nego ih se ucjenom tjeralo da prebacuje svoje ušteđevine u prvi mirovinski stup, svi koraci dosadašnje progresivne mirovinske reforme u Hrvatskoj pokazali bi se besmislenim. Neodrživi prvi stup postao bi jedino važan, individualizirana mirovinska štednja u drugom stupu izgubila bi svaki smisao, a mirovinski fondovi u kojima smo svi zajedno uspjeli uštedjeti 90-ak milijardi kuna postali bi obični protočni bojleri koji naš novac u konačnici prosljeđuju državi. U tom slučaju mirovinski bi fondovi za dvije do tri godine postali živi mrtvaci.
Iako smo spriječili kataklizmičko urušavanje drugog mirovinskog stupa, potpuno je jasno da to nije dovoljno. To što ćemo mi drugostupaši ipak dobivati utješnih 20,5 posto dodatka na buduću mirovinu ipak je puno bolje od previđenih 0 posto ako ostanemo u dvostupnom sustavu, ali je opet nepravedno u odnosu na sve one iz “solidarnog” prvog stupa koji sasvim nesolidarno dobivaju svih 27 posto. Duboko se nadam da će u konačnici i ta bitka za neokrnjenih 27 posto dodatka biti dobivena. U protivnom, vjerujem, diskriminacija drugostupaša bit će na Ustavnom sudu prepoznata kao potpuno neprihvatljiva praksa.
Uz “problem 27 posto” u ovoj fazi mirovinske reforme urgentno treba riješiti još dva pitanja.
Prvo, mirovinskim fondovima treba osigurati širi zakonski okvir dopuštenih ulaganja kako bi kvalitetnije disperzirali rizik. To što su mirovinci više od 70 posto naše ušteđevine parkirali u državnim papirima Republike Hrvatske, osobno ne doživljavam kao sigurno utočište, nego, upravo suprotno, kao izuzetan izvor rizika za svoju buduću mirovinu. Stoga bi, između ostalog, što je prije moguće trebalo omogućiti fondovima zamjenu svojih potraživanja prema državi za udjele u cijelom nizu državnih kompanija - za udjele u Pošti, HEP-u, ACI-ju, HAC-u… Tako bismo dramatično srezali javni dug, baš kao i godišnje kamate koje kao porezni obveznici plaćamo mirovincima, a naši udjeli u mirovinskim fondovima bili bi sretnije raspoređeni u nizu kompanija koje također nude obećavajuću razinu prinosa. Neće to, naravno, biti dovoljno. Nužno je i značajno dalje liberalizirati pravila ulaganja mirovinskih fondova jer su neki od njih već sada poput golemih prekooceanskih brodova koji bi se trebali okretati u plitkom kanalu hrvatskog tržišta kapitala. Neće ići.
I zaključno, odnosno ključno: ni trenutka ne treba čekati s povećanjem obvezne stope ulaganja u osobnu mirovinsku štednju. Nužnost te odluke vidi se, što se kaže, iz aviona. Ne budemo li štedjeli više, realne mirovine bit će nam, bojim se, uz malu “pomoć” neke buduće krize manje nego što su danas.