Prozivati Rimca što mu se daruje zemljište za kampus, najbolji je način za otvaranje teme o JPP-u Prozivati Rimca za "muljažu", jer mu se daruje gradsko zemljište za investiciju u kampus od 200 milijuna eura, u najmanju ruku zvuči smiješno. No oni koji to čine, na najbolji su mogući način otvorili temu javno-privatnog partnerstva (JPP) u Hrvatskoj. Model JPP-a zapravo nikada nije zaživio kod nas, premda ga naveliko koriste razvijene zemlje u strateškom planiranju gospodarskog razvoja i gradnji infrastrukture. Pojednostavljeno rečeno, javno-privatno partnerstvo dijametralno je suprotan model od nacionalizacije privatnog vlasništva, a najbolji primjer iz kojeg se mogu vidjeti prednosti i nedostaci oba modela je Kina.
Kina je prije 30-ak godina shvatila prednosti JPP-a, te je započela proces koji ih je doveo do današnje razine gospodarskog razvoja. Kada je Steve Jobs, pokojni direktor Applea, posjetio Kinu u namjeri da istraži mogućnosti za gradnju proizvodnih pogona u toj zemlji, Kinezi su ga dočekali s već izgrađenim halama i infrastrukturom, iako nisu uopće znali hoće li se Jobs odlučiti za ulaganje. Darovali su mu sve, nepregledne hektare parcela, hale i smještajne kapacitete za radnike. Danas Apple u Kini proizvodi mobitele i gadgete visoke tehnologije za cijeli svijet, zapošljava stotine tisuća inženjera i puni kineski proračun. Turski primjer JPP-a također je zanimljiv, oni su prije 40-ak godina velikim hotelskim lancima također darovali najbolje turističke parcele uz more za gradnju hotela. Danas ne postoji niti jedan hotelski brend da nije prisutan u Turskoj. Time je Turska podigla kvalitetu turističke ponude, osigurala popunjenost bogatim turistima koje takvi lanci privlače, potaknut je rast proizvodnje kvalitetne hrane za takve hotele i nastanak novih opskrbnih lanaca koji su uključeni u gospodarske aktivnosti. Čak je i kod nas u bivšem sustavu postojala praksa darovanja zemljišta investitorima. Tvrtkama iz bivše države koje su na Jadranu gradile turistička odmarališta za svoje radnike općine su darovale terene za gradnju uz more.
Prozivati Rimca jer mu se "daruje" gradsko zemljište za izgradnju kampusa neozbiljno je, ponajprije zato što se termin "darovanje" potpuno krivo koristi u slučaju javno-privatnog partnerstva. Radi se o zajedničkom ulaganju javnog i privatnog partnera, jedan ulaže parcelu, drugi ulaže novac i tehnologiju, i tako nastaju nova radna mjesta, proizvodnja, punjenje proračuna, izvoz sirovina, jednostavno rečeno, tako nastaje budućnost. Osim toga, uvjeren sam da Rimac na stolu ima na desetke takvih ponuda iz drugih država i regija EU, svi bi bili sretni da mogu "darovati" parcele za investiciju u kampus vrijedan više od 200 milijuna eura. Da je tako, znam iz osobnog iskustva s Alibaba grupom, koju sam pokušao dovesti u Hrvatsku zbog slične investicije u kampus u Zadru. Alibaba je na stolu imala ponude iz desetak gradova EU i svi su nudili besplatne parcele, bezbroj pogodnosti za ulaganje i snažnu političku podršku. Odnos prema Rimcu slika je i prilika neprimjerenog tretmana privatnog poduzetništva i greenfield investicija. Rimac je možda neshvaćen u prostoru i vremenu u kojem živimo, ali napadati ga idejama iz prošlog stoljeća totalna je blamaža.