Zamislite sportsko natjecanje u kojem možete sudjelovati samo ako uložite značajna vlastita sredstva, ali nagrada je vrlo primamljiva. Kvaka je u tome što sudac može u bilo kojem trenutku mijenjati pravila te ih primjenjivati na utakmice koje su već završene, čime pobjednik često postaje gubitnik.
Tema fondova EU u široj hrvatskoj javnosti neobičan je spoj iznimne važnosti koje potencijalnih 10,7 milijardi eura europskog novca znače za naše gospodarstvo s jedne strane i obeshrabrujućih priča o natječajima prilagođenim za najbrže prste s druge. Rijetko se razgovara o tome što se događa nakon prolaska na natječaju. Mnogima je to prvi susret s nečim što nazivamo sustav upravljanja i kontrole korištenja fondova EU u Hrvatskoj, koji čine nadležna ministarstva i agencije, na čelu s Ministarstvom regionalnog razvoja i fondova Europske unije. Upravo su oni sudac s početka teksta koji izriče financijske kazne korisnicima koji igraju utakmicu provedbe europskih projekata. Drugim riječima, nakon što su dodijeljena sredstva iz europskih fondova, vrši se provjera ispravnosti njihova trošenja prema pravilima koja su odredile te institucije.
Prema trenutačnoj statistici, imat ćete, u prosjeku, dvije sumnje na nepravilnosti na svojem projektu, što znači da ste izloženi djelomičnom povratu sredstava jer nadležna tijela smatraju da ste postupili protivno pravilima, a neki procjenjuju da bi do kraja 2020. ukupni povrat sredstava mogao premašiti 300 milijuna eura. Povrati sredstava olako se izriču, a zanemaruje se činjenica da korisnici sufinanciraju projekte vlastitim sredstvima i do 65 posto učešća.
Postoje mnogi koji brane stroži pristup, prebacuju odgovornost za trošenje sredstava na korisnika, tvrdeći da nepravilnosti nastaju isključivo zato što korisnik nije upućen u pravila, nema kapacitete ili pokušava varati. Ako sustav dobro radi svoj posao, sigurno se možemo uvjeriti u smislenost dosadašnjih postupanja kroz pokazatelje povlačenja sredstava jer ipak je to poanta cijele priče. Hrvatskoj je iz fondova EU stavljeno na raspolaganje 10,7 milijardi eura, a posljednji podaci iz Bruxellesa kažu da smo povukli manje od 2,3 milijarde, što je samo 21 posto od mogućeg, pa zasluženo držimo zadnje mjesto. Ova činjenica ukazuje na to da krivnja ne može biti na krajnjem korisniku, pogotovo zato što jedan poduzetnički sektor, koji je iznimno gladan pomoći u obliku bespovratnih sredstava, s brojnim kvalitetnim investicijama troši sredstva takvom brzinom da ih nema dovoljno za sve koji ih traže. Uzroke treba potražiti drugdje. Od ulaska u Europsku uniju 2013. sustav nije stvorio pretpostavke za nesmetano odvijanje procesa u projektima EU. Još nas muče dječje bolesti pa se pravila stalno mijenjaju, a ključne informacije komuniciraju se kada je prekasno. Stvorena je atmosfera straha među korisnicima da su uvijek na meti institucija te nerado progovaraju o brojnim nedostacima sustava.
Glavni problemi su česta izmjena pravila o postupcima provođenja nabava, nejednako i proizvoljno tumačenje europskih regulativa, retroaktivno primjenjivanje tih tumačenja na projekte u tijeku i one završene, nedosljednost standarda u radu između različitih državnih tijela, sporost u provedbi vlastitih procedura, a službenici koji nadziru projekte nemaju dostatna znanja i iskustvo ili su sasvim preopterećeni.
U doba kada se zaposlenje u državnoj upravi smatra zgoditkom na lotu, javlja se i velika fluktuacija djelatnika u ministarstvima i agencijama koji rade na projektima EU, što potvrđuje ozbiljne probleme unutar sustava. Izvještaji Agencije za reviziju sustava provedbe programa EU upozoravaju na nedostatak kapaciteta, pri čemu se jaz u potrebnom broju djelatnika broji u stotinama, pa se tako iz godine u godinu zapošljavaju novi djelatnici. Nitko se ne pita može li postojeći kadar raditi smisleniji posao koji bi zahtijevao manje i efikasnije provjere, umjesto da se održava status quo uz rastuću administraciju. Koji god stav zastupali, složit ćete se da je najbitnije u cijeloj priči osigurati brži gospodarski rast koji nam fondovi EU omogućuju, gdje nam uzori mogu biti zemlje članice koje su prioritizirale povlačenje sredstava iz tih fondova.
Time bismo mogli ublažiti demografsku krizu u kojoj se Hrvatska nalazi, poglavito kroz proizvodne i inovativne poduzetničke projekte kojima se uspješnost prati kroz nova radna mjesta, povećanje izvoza te ulaganja u inovacije. Dosadašnji pristup rezultirao je iznimno visokim administrativnim opterećenjem, neusklađenim pravilima i besmislenim kažnjavanjem korisnika uz porazne financijske rezultate.
Vrijeme je da nadležne institucije ozbiljno sagledaju utjecaj dosadašnjih postupanja kojima kažnjavamo sami sebe. U cijelu priču treba uključiti i predstavnike korisnika koji mogu dati uvid u stvarnost na terenu, kako bi sustav provedbe projekata napokon postigao zadovoljavajuću razinu sigurnosti u namjensko i pravilno korištenje sredstava EU, temeljeno na pametnim i efikasnim procedurama uz stupanj administrativnog opterećenja koji je prihvatljiv kako za korisnike sredstava tako i za službenike koji te procedure primjenjuju.