Nekako poskrivećki približavaju se izbori za parlament Europske unije, mjesto gdje se bistri budućnost Europe i, ako ništa drugo, odlučuje o proračunu teškom 140 milijardi eura. Čak je pomalo čudno s koliko malo pozornosti pratimo tko bi mogao odlučivati o tako važnim stvarima kao što su, recimo, budućnost europske energetike, našeg zajedničkog okoliša ili pak trgovinskih sporazuma, a upravo predstojeći izbori za Europski parlament mogli bi dramatično promijeniti europsku političku i, posljedično, socijalno-ekonomsku sliku Unije.
Ključno pitanje Europe danas više nije pitanje koliko će u političkoj utakmici biti (ne)uspješni stari i prepoznatljivi blokovi mainstream stranaka, osim što treba pričekati i vidjeti koliko će točno loše proći već godinama za birače sivo-nezanimljivi socijaldemokrati. Vjerojatno grozno, i to zato što ne uspijevaju redefinirati zastarjeli koncept radničkih partija. To je proces odumiranja koji je lako pratiti na primjeru hrvatskog SDP-a.
Puno važnije pitanje za Europu danas jest koliko će dobro na izborima proći vrlo šarolika “obitelj” populističkih stranaka. Eksplozivna mješavina demagoga i radikala vrlo različitih sorti sasvim sigurno Europu može učiniti potpuno neprepoznatljivim mjestom. Kakve su doista šanse da nam budućnost kroje nekakve Lige, Slobode, Nacionalni frontovi, Alternative, Nezavisni, Fideszi, Živi zidovi…?
Ako bi se gledala istraživanja javnog mnijenja po cijelom nizu zemalja, moglo bi se reći da ideja mirne, tolerantne i jedinstvene Europe koja inklinira umjerenom centru definitivno gubi na cijeni dok i dalje jačaju antiestablishment koncepti koji se oslanjaju na širok spektar poruka - od radikalnog ljevičarenja do ekstremnih populističko-nacionalističkih sentimenata (često dolaze u kombinaciji). Dojam je kao da na ovim izborima očekujemo neku novu Europu isključivosti i straha te se čini da nam se svima skupa ne piše baš dobro jer nas čekaju neke čudne promjene.
Pa ipak, realnija analiza europske političke scene ukazuje kako zdravorazumske politike vjerojatno ipak imaju nešto veću buduću težinu nego što nam se to čini dok smo pod dojmom općeg marša europskih populista. Mehanizmi paneuropske političke scene, čini se, svojom kompleksnošću ipak nadrastaju intelektualne i organizacijske kapacitete vulgarnog populizma. Argumenti?
Analitičari Bloomberga, eto, lijepo su primijetili kako se gomilaju dokazi da je vrhunac sinergijskog jačanja utjecaja raznovrsnog političkog populizma u Europskom parlamentu možda prošao. Ne tako pradavne 1979. godine populističke stranke nisu imale niti jedno mjesto u Europarlamentu, a u 2014. držali su zastrašujućih 21,4 posto, da bi uslijed prelazaka pali na sadašnjih 15,2 posto. Već taj podatak otkriva kako se daljnji rast popularnosti populista neće lako pretvoriti u konkretni utjecaj na politike EU. Za to postoje tri ključna razloga.
Prvo, sve te populističke stranke u Europi previše su različite da bi mogle funkcionirati pod zajedničkim nazivnikom. Teoretske šanse da ekstremni desni i radikalni lijevi populisti redovito koordiniraju bitne legislativne akcije na europskoj razini doista su male.
Drugo, distribucija glasova populista po europskim zemljama takva je da im neće osigurati broj mjesta u Europskom parlamentu koji bi osigurao dominaciju u procesu donošenja odluka, i to bez obzira na vrlo značajni očekivani rast na predstojećim izborima. Drugim riječima; značajne pozicije odnosno 60 posto mjesta populista u Parlamentu osigurano je u samo šest zemalja EU. U tih šest zemalja dogodit će se, prema istraživanjima, i ključni rast broja osvojenih parlamentarnih mjesta (Italija - Liga +23, Francuska (France insoumise) +8, Poljska (Zakon i red) +6, Njemačka (AFG) +4, Italija (Pet zvijezda) +4, Poljska (Kukiz) +4, Češka (ANO) +3, Mađarska (Fidesz (+2)… Utjecaj im raste, ali ne i mogućnost usklađivanja politika.
Treće i ključno: bez obzira na rastuće anti EU tonove, i dalje čak 68 posto građana vidi koristi za svoju zemlju od članstva u Uniji, pa čak i u onim sredinama s jakim utjecajem populista euroskeptika. Od 87 do 70 posto podrške stavu da zemlja ima koristi od EU građani daju u Luksemburgu, Irskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj, Švedskoj, Danskoj, Estoniji, Španjolskoj, Belgiji i Poljskoj. Od 70 do 50 posto podrške, ideja EU dobiva u Malti, Portugalu, Litvi, Finskoj, Francuskoj, Latviji, Sloveniji, Bugarskoj, Cipru i Slovačkoj. Jedino u Rumunjskoj, Austriji, Velikoj Britaniji, Grčkoj, Hrvatskoj, Italiji te Češkoj prevladava antieuropsko raspoloženje.
Nije baš ugodna spoznaja da je više euroskeptika po tom pitanju u odnosu na Hrvatsku samo u Italiji i Češkoj. To mi govori da ćemo imati više problema nego druge, osvještenije i financijski stabilnije nacije. Sami sebi proizvodit ćemo probleme
U povodu toga svakako preporučujem pogledati HBO-ov film “Brexit” s izvrsnim Benedictom Cumberbatchom, koji jako dobro objašnjava kako su skupljači jeftinih političkih poena u utrci za osobnim pozicijskim političkim benefitima godinama uspješno trovali Britance perfidnim mješavinama činjenica i obmana da bi uz dosta lukavog modernog političkog marketinga uspjeli na temeljima potpuno neprincipijelnih i neformalnih populističkih koalicija izvojevati veliku antipobjedu - Brexit. Pobjeda je, naime, to u kojoj danas ni oni koji su je izvojevali ne znaju što će s njom.
Besramni mehanizmi skupljanja poena kao temeljne političke doktrine i svrhe same po sebi jako su dobar poučak za nas u Hrvatskoj.