Moram priznati da sam cijeli tjedan pokušavao shvatiti što je bilo ministru rada i mirovinskog sustava da izađe s jako lošim prijedlogom mirovinske reforme. Podsjetit ću samo na to da je Pavićev prijedlog nepravedan jer podrazumijeva otimačinu privatne ušteđevine građana u drugom mirovinskom stupu koju ministar namjerava izvesti pomoću prljave ucjene; u osnovi nam poručuje da nam neće, kao sadašnjim umirovljenicima, isplaćivati dodatak od 27 posto na mirovinu ako mu ne prepustimo našu uštedu u drugom stupu. Ako zanemarimo pitanje pravednosti i potencijalne političke nepopularnosti, Pavićev prijedlog izrazito je loš jer vraća važnost propalom prvom stupu, u potpunosti poništava učinke mirovinske reforme iz 2002. godine, smanjuje vjerojatnost bilo kakvog povećanja realnih mirovina u sljedećih 50 godina i znatno povećava rizik potpunog kraha mirovinskog sustava.
Međutim, ono što nikako nisam uspio shvatiti jest vrlo jednostavno pitanje: zašto je Pavić zanemario cijeli niz pametnih savjeta sa strane i krenuo u bizarnu javnu avanturu kad na temelju svoje akcije ne može niti A) skupiti političke poene niti će B) u sljedećih deset godina državni proračun znatno profitirati. Dobro je obrazovan, nije toliko bedast. Naime, jest činjenica da se Pavić svojom akcijom želi domoći našeg novca, ali prava je istina da je u sljedećih desetak godina trošak tih 27 posto zanemariv te će takav biti i priljev novca u proračun od svih onih koji će prebaciti svoje ušteđevine u prvi mirovinski stup jer su ucijenjeni dodatkom od 27 posto. Kad je bilo koji političar bio zabrinut što zemlju čeka značajni trošak za 10-15 godina? Kad je bilo koji ministar očekivao značajni priljev u proračun za 10-15 godina? Je li moguće da je upravo Pavić financijski najrevniji ministar u Europi nakon Drugog svjetskog rata, pa i dulje? Ne bih rekao. Vjerujem da je odgovor vrlo jednostavan: relativno mladi ministar bez značajnih radnih i životnih iskustava sprčkao je “reformu”. Pobrkao lončiće, pomiješao kruške s jabukama...
Upravo to što je Pavićeva akcija duboko iracionalna jer čini sistemsku štetu, a istodobno vladi i partiji ne donosi i nikad neće donijeti političke poene, ponukalo me je da zaključim, nakon višednevnog mučenja, da je ministrovo ponašanje klasičan primjer Dunning-Kruger efekta.
Dunning-Kruger efekt nazvan je po znanstvenicima koji su 1999. godine u Journal of Personality and Social Psychology opisali kako u mnogim životnim aspektima potpuno nekompetentni ljudi ne mogu prepoznati svoju nekompetenciju. Nekompetentni nisu u stanju evaluirati svoju nekompetenciju, nego pretpostavljaju da su sposobni za intelektualno visokozahtjevne akcije - nesposobni stvaraju iluziju superiornih osobnih rezultata; krivo kalibriraju svoju (ne)kompetenciju loše procjenjujući sami sebe. Pri tome ljudima nemogućnost spoznaje o tome koliko su doista falični s nekim znanjima i(ili) vještinama u mnogim slučajevima diže razinu samouvjerenosti. Nekompetencija, lijepo je objasnio Dunning, često ne izaziva dezorijentiranost, ukočenost, oprez…. Umjesto toga potpuno nekompetentni ljudi vode se “osjećajem za znanje” te s punom samouvjerenošću daju krive odgovore pa i čine potpuno krive, vrlo loše stvari. Baš poput Pavića.
Za bolje razumijevanje Dunning-Krugerova efekta u slučaju ministra Pavića upotrijebit ću pomalo anegdotalne primjere koje je u recentnom članku objavljenom u Pacific Standardu opisao osobno Dunning.
Njemu se jako sviđao Jimmy Kimmel Live show u kojem su ljudima na cesti postavljali nerealna pitanja, a oni su, pak, puni samopouzdanja, demonstrirali Dunning-Kruger efekt u punom sjaju. Tako su hipsteri prije velikog glazbenog festivala u Austinu na pitanje o tome očekuje li bend Contact Dermatitis velika budućnost, s oduševljenjem, kao da su potpuno informirani, odgovarali - “apsolutno”, iako ne samo da Contact Dermatitis nije bio sljedeći bend za koji su “sigurno znali” da nastupa, nego uopće nije bend. Zabavni “Live Witness News” Jimmyja Kimmela bazirao se, naime, na konceptu prema kojem se ljudima postavljalo zavaravajuća, blesava pitanja. Tako su na Hollywood Boulevardu pitali je li film “Godzilla” iz 2014. bio bezosjećajan prema ljudima koji su preživjeli napad divovskog guštera 1954. godine u Tokiju, je li Bill Clinton dobio dovoljno pohvala za to što je prekinuo Korejski rat te hoće li njegovo pojavljivanje kao suca na “Talentu” naštetiti ugledu njegove političke ostavštine. Treba li pojašnjavati da su ljudi odgovarali da će ga to učiniti još popularnijim? Odgovore na prethodna pitanja možete zamisliti.
Valja znati kako dobro obrazovani, pa i vrlo inteligentni ljudi, nisu imuni na Dunning-Krugera. Studiranje metakognicije donijelo je dosta poražavajuće zaključke o pametnima i dobro obrazovanima. Dunning je proučavao grupe s ispitanicima koji su bili natprosječno obrazovani te tako dobro upućeni u koncepte fizike, biologije, politike, geografije…. Postavljao im je pitanja o tome koliko su im familijarni pojedini pojmovi ili koncepti; centripetalna sila i fotoni, primjerice. Ono što je začudilo Dunninga jest to da je 90 posto ispitanika izrazilo familijarnost s potpuno izmišljenim konceptima/pojmovima kao što su paltes od parallax, ultra-lipid ili cholarine. Ah, ti intelektualci.
Iako je poznati američki autor William Feather napisao kako biti obrazovan znači “biti sposoban razlikovati ono što znaš od onoga što ne znaš”, nije bio svjestan, tvrdi Dunning, kako je to ipak nevjerojatno teško postignuće. Dobro obrazovanje može biti opasno kad je u pitanju samospoznaja vlastitog znanja, odnosno neznanja:
“Ignorantstvo tradicionalno percipiramo kao nedostatak znanja te mislimo da mu je obrazovanje prirodni antidot. Međutim, edukacija može proizvesti iluziju samouvjerenosti.” Čini se da je Dunning jako, jako dobro opisao Pavića:
Naime, naš ministar koji je predložio mirovinsku reformu u koju ne vjeruje niti jedan ozbiljniji stručnjak za mirovinski sustav, a da se pri tome još iskazao i kao politički analfabet, dosta je dobro obrazovan. Završio je fiziku (meteorologiju) na PMF-u te doktorirao na temu zaštite okoliša. Je li moguće da su ga ta akademska postignuća zavarala da je ekspert za mirovinski sustav ili su više štete napravile specifične izobrazbe namijenjene menadžmentu i liderima koje smo pronašli u njegovu životopisu, teško je procijeniti, ali je sigurno da je Pavić zaglavio duboko u zoni Dunning-Krugera.
Daniel Kahan, jedan drugi profesor, radio je 2006. istraživanje o javnoj percepciji nanotehnologije. Zaključio je da ljudi nemaju pojma o nanotehnologiji, ali ih njihova nekompetencija nije spriječila da komentiraju odnose rizika i koristi od nanotehnologije. Gospodina Pavića upozorili bismo kako nije problem u tome što on kao biološka činjenica i meteorolog daje svoje prognoze budućnosti mirovinskog sustava, ali imamo problem s time što je on istodobno, nekom igrom slučaja, ministar rada i mirovinskog sustava koji može pokrenuti akciju s nesagledivo štetnim posljedicama. Reforma mirovinskog sustava ipak je puno više od zabavnih psiholoških eksperimenata. Mi ne smijemo dokazivati Dunning-Krugera na nečem tako važnom kao što je mirovinska reforma, premda eksperimentiranje nije samo po sebi zabranjeno.