Zamislimo na trenutak sljedeću situaciju. Sjedeći za stolom u dvorani Banskih dvora, suočen s brojnim zahtjevima za pomoć i olakšanje troška poslovanja domaćih gospodarstvenika, premijer daje gordo obećanje: “Možemo vam garantirati da cijena struje neće rasti ni ove, ni sljedeće godine”. S obzirom na brojne i vrlo izdašne zahtjeve poduzetničke zajednice, takvo bi obećanje vjerojatno bilo dočekano s porugom. Ipak, takvo obećanje odgovoran premijer u ovom trenutku neće dati. Računica na kojoj se temelji ovaj zaključak svojevrsni je nastavak prošlotjedne vrlo burne javne diskusije o zahtjevu udruge Glas poduzetnika da se trenutačno ukinu svi parafiskalni nameti u Hrvatskoj. Stav dijela javnosti, a među ostalim i niže potpisanog autora, bio je da je takav zahtjev praktično neostvariv. Brojni poduzetnici s tim se ne slažu, no presuda o tome tko je u pravu mogla bi biti ispisana već na jesenskim računima za električnu energiju.
Pojedinačno najizdašniji hrvatski parafiskalni namet je naknada za obnovljive izvore energije i visokoučinkovitu kogeneraciju, koju u fiksnom iznosu za svaki potrošeni kilovatsat energije plaćaju svi njezini potrošači u Hrvatskoj. Taj se novac troši za isplatu poticajne otkupne cijene vlasnicima zelenih i ekološki efikasnih elektrana, na temelju višegodišnjih ugovora. Sustav je zamišljen tako da struju od povlaštenih proizvođača po unaprijed dogovorenoj cijeni otkupljuje državna agencija HROTE, prodaje ju na tržištu, a razliku između isplaćene i uprihođene cijene (poticana je cijena višestruko viša od tržišne) pokriva prikupljajući sredstva kroz spomenuti parafiskalni namet. Prošle godine HROTE je na taj način od fizičkih i pravnih osoba prikupio milijardu i 598 milijuna kuna. Daljnjih 847 milijuna kuna prikupljeno je prodajom otkupljene energije domaćim opskrbljivačima, a 296 milijuna prodajom na domaćem tržištu energije. Sve zajedno, HROTE je uprihodio oko 2,74 milijarde kuna, a povlaštenim proizvođačima isplatio kojih 70-ak milijuna kuna manje. Taj “višak” prihoda trebao se u znatnoj mjeri istopiti već ove godine s obzirom na planiranu promjenu u načinu financiranja cijelog modela. Naime, HROTE je dosad 70 posto energije koju je otkupljivao od povlaštenih proizvođača po reguliranoj cijeni prodavao domaćim opskrbljivačima (HEP, RWE, GEN-i...). Opskrbljivači su godinama prosvjedovali upozoravajući da je ta cijena previsoka te da bi “zelenu” energiju mogli znatno jeftinije kupiti na tržištu. Taj pritisak za deregulacijom i poduzetničkim slobodama urodio je plodom, pa je od lani usvojen novi model, po kojem bi HROTE do 2021. svu energiju kojom raspolaže trebao prodavati na otvorenom tržištu.
To, dakako, znači i manje prihode. Prema dosadašnjim trendovima i vrlo grubom proračunu, taj bi pad iznosio barem 18,5 posto - 156 milijuna kuna godišnje. S druge strane, povećat će se rashodi: tijekom ove, a najkasnije sljedeće godine na mrežu će se spojiti golema, 122 megavata snažna, poticana vjetroelektrana Krš - Pađene. Ukratko, HROTE-u će prihodi padati, rashodi rasti, a svijest o tom budućem disbalansu je u godišnjem izvještaju iskazao i njegov čelnik Boris Abramović zaključkom da “se očekuje prilagodba visine sredstava potrebnih za isplatu poticaja”. A to je bilo prije koronakrize. Lockdown izazvan epidemiološkim mjerama doveo je do pada potrošnje električne energije (oko 8 posto u ožujku), a pad potrošnje i do pada njezine cijene na burzi. Za HROTE je to dvostruki šok. S jedne strane, ubire manje naknade jer potrošači troše manje kilovata, a s druge manje i zarađuje od prodaje energije na burzi. Financijski planovi, kakvi god postojali, postaju bespredmetni, naročito u slučaju izostanka jače turističke sezone koja je tradicionalno jak poticaj potrošnje električne energije.
Pitanje je kako dalje, a posebno bi zanimljivo bilo čuti odgovor od onih koji zastupaju interese poslovnog sektora. S jedne strane, ova situacija djelomice je i izazvana zbog ukidanja parafiskalnog nameta u vidu obvezne otkupne cijene poticane energije koju su prije plaćali opskrbljivači. S druge strane, financijska obveza isplate poticaja postoji i ne može se umanjiti, barem ako se želi poštivati vladavina prava i sigurnosti poslovanja. Na koncu, tu je i famozna naknada, koju se sada želi ukinuti. Cjelokupni trošak teoretski se može prebaciti na proračun, no to bi značilo socijalizaciju tog rashoda, bez ikakve korelacije s potrošnjom energije. Je li to pravedno? Dijagnoza bolesti je jednostavna, propisivanje adekvatne terapije bitno je zahtjevnije. A daljnji razvoj kliničke slike prilično je lako predvidjeti. Izbori na ljeto, a ne bude li rapidnog oporavka ekonomije, povećanje naknade (čitaj: cijene struje) najesen. Ili na proljeće. Druga rješenja zasad se ne vide. Doduše, ministar energetike Tomislav Ćorić imenovan je koordinatorom izrade izbornog programa HDZ-a. Možda tamo bude navedeno nešto o mogućem jesenskom poskupljenju energije? Ovo je pitanje je retoričko...