Član koji proteklih 20 godina uplaćuje pet posto obveznog mirovinskog doprinosa u drugi stup, a cijelo vrijeme zarađuje prosječnu hrvatsku plaću, na osobnom računu u obveznom mirovinskom fondu trenutno ima 150.165 kuna. Pritom je uplatio 96.533 kune, a obvezni mirovinski fond za njega je zaradio 53.632 kune. Kako predviđaju u obveznim mirovinskim fondovima, isplativost individualne kapitalizirane štednje u drugom mirovinskom stupu za pet godina će se isplatiti za najmanje pola osiguranika koji odlaze u mirovinu, a dugoročno za njih 80 posto. Tako bi se dugoročno sve više trebala pokazati isplativost sustava individualne kapitalizirane štednje.
Što znači adekvatna mirovina?
- Razmišljanja o obveznim mirovinskim sustavima tijekom godina su se transformirala, ali i dalje prevladava uvjerenje da su obvezni mirovinski sustavi s utvrđenim uplatama i akumulirajućom imovinom najbolji način za postizanje cilja mirovinskih sustava, što je adekvatna mirovina u starosti. Zemlje koji imaju neki oblik obveznog ili kvaziobveznog sudjelovanja u nekom segmentu mirovinskog sustava pokazuju najširi obuhvat stanovništva, što pak povećava efikasnost mirovinskog sustava – ističe Dijana Bojčeta Markoja, direktorica Udruge društava za upravljanje mirovinskim fondovima i mirovinskih osiguravajućih društava.
Što znači imati adekvatnu mirovinu u odnosu na plaću i izdvajanje mirovinskih doprinosa tijekom cijelog svog radnog vijeka? Prema Međunarodnoj organizaciji rada, mirovina bi trebala iznositi minimalno 40 posto plaće osiguranika prije odlaska u mirovinu nakon minimalno 30 godina uplata doprinosa u mirovinski fond. U Hrvatskoj trenutno prosječan umirovljenik prima mirovinu nakon što je ostvario 31 godinu, jedan mjesec i dva dana staža, a prosječno korištenje prava na starosnu mirovinu je 22 godine i dva mjeseca. Za održivost mirovinskog sustava važan je i omjer zaposlenih i umirovljenika koji je u veljači bio na razini od 1,3 naprema 1. Prema podacima za veljaču, prosječna starosna mirovina za 40 i više godina ostvarenog mirovinskog staža iznosi 588 eura što je 53,75 posto prosječne hrvatske neto plaće.
Prema analizi Udruge društava za upravljanje mirovinskim fondovima i mirovinskih osiguravajućih društava (UMFO), podaci OECD-a pokazuju da 13 zemalja OECD-a ima neki oblik obveznih mirovinskih sustava individualne kapitalizirane štednje, među kojima su i neke od najrazvijenijih članica. Australija, Čile, Kolumbija, Kostarika, Izrael, Meksiko, Norveška i Švicarska izravno imaju obvezne mirovinske planove, a Danska, Island, Nizozemska, Švedska i Velika Britanija imaju sustav automatskog učlanjivanja u mirovinski sustav koji funkcionira kao obvezni mirovinski sustav zbog male stope izlaza iz sustava. Prema Mercer CFA Institute Global Pension Indexu za 2022., upravo te zemlje imaju i neke od najboljih mirovinskih sustava.
Sličan model kao u Hrvatskoj
Danska, Grčka, Latvija, Norveška, Poljska i Švedska imaju neki oblik javnih mirovinskih planova s utvrđenim uplatama osiguranika, koji su pak većim dijelom obvezni u Grčkoj, Latviji, Norveškoj i Švedskoj. Od zemalja EU izvan OECD-a oblik obveznih mirovinskih planova s utvrđenim uplatama sličan hrvatskom imaju i Bugarska i Rumunjska. Prošla je godina bila teška za mirovinske fondove u cijelom svijetu uslijed rasta inflacije, zaoštravanja monetarne politike i posljedica rata u Ukrajini. Kao posljedica covid-krize te napora kako bi je olakšale, mnoge zemlje posegnule su pritom za fiskalnim i monetarnim alatima, koji su uključivali i razne modifikacije postojećih mirovinskih sustava. Dok su mirovine bile zaštićene, mirovinski sustavi morali su se nositi s financijskim pritiscima koji su proizašli iz nižih doprinosa zbog pada prihoda, kao i zbog izuzeća povezanih s krizom za tvrtke i pojedince koje su mnoge zemlje uvele, iako su u mnogim slučajevima automatski transferi barem djelomično nadoknadili gubitak prihoda. No, gledajući dugoročno, posljedice na mirovine mogle bi biti ozbiljnije. Mlađi ljudi bili su ozbiljno pogođeni ekonomskim i društvenim učincima krize i mogli bi posljedično imati manje buduće mirovine, osobito ako im je pandemija narušila tijek karijere.
Gledajući promjene koje su štetile obveznim mirovinskim sustavima, Estonija je jedina zemlja koja je u posljednjih nekoliko godina pretvorila obvezni mirovinski sustav u dobrovoljni uz opciju povlačenja određenog udjela sredstava s osobnog računa. Čile je u 2020. godini omogućio povlačenje sredstava zbog krize uzrokovane epidemijom koronavirusa te su članovi povukli oko 25 posto sredstava iz mirovinskih fondova. Omogućavanje ranog pristupa mirovinskoj štednji kao kompenzaciji za ekonomske poteškoće može stvoriti dugoročne probleme, čija bi posljedica mogle biti niske mirovine, osim ako buduća veća štednja ne nadoknadi ta povlačenja. Prema analizi hrvatskih obveznih mirovinskih fondova, čak i brojni izazovi koje je donijela kriza nisu toliko značajni za mirovinske sustave kao što je dugotrajni učinak starenja stanovništva te je najveći dugoročni izazov za mirovine i dalje pružanje financijski i socijalno održivih mirovina u budućnosti.
Članovima zaradili 50 milijardi kuna
Pozitivne promjene prema obveznim mirovinskim fondovima koje se najavljuju uključuju čvrste najave da će Irska usvojiti sustav automatskog učlanjivanja počevši u 2024. godini, a Turska planira uvođenje obveznog mirovinskog plana utvrđenih uplata (FDC) s tri posto naknada poslodavaca i 0,5 do tri posto od zaposlenih. Meksiko je značajno povećao izdvajanja za mirovine, povećavajući tako buduće iznose mirovina. Nadalje, Grčka mijenja dio svog PAYG sustava u financirani sustav s utvrđenim uplatama. Slovačka je reformom ove jeseni ponovo svoj drugi stup učinila obveznim za osobe mlađe od 40 godina, uz izlaznu klauzulu dvije godine nakon ulaska i zadanim uvrštenjem u indeksne fondove.
Kada životni vijek postaje sve dulji, a demografske promjene radikalno mijenjaju stare paradigme, postaje iznimno važno na vrijeme planirati život u trećoj životnoj dobi, u kojoj nismo više radno aktivni. Mirovinska reforma, u RH započeta 2002. godine, u sustav je uvela individualnu odgovornost za buduće mirovine – tzv. drugi mirovinski stup. Riječ je o sustavu individualne kapitalizirane štednje, gdje zaposleni izdvajaju pet posto bruto plaće u obvezne mirovinske fondove, u kojima svaki zaposlenik, kao njihov član, ima svoj osobni račun. Uplate od pet posto bruto plaće na osobni mirovinski račun osobna su imovina svakog člana, a taj novac, uvećan za prinose, predstavlja osobnu mirovinsku štednju. Mirovinski fondovi od osnivanja zaradili su svojim članovima više od 50 milijardi dodane vrijednosti. Promatramo li to na osobnoj razini, onda bi to značilo da član koji od početka rada mirovinskih fondova izdvaja pet posto svoje bruto plaće (i ima prosječnu plaću) ima 55 tisuća kuna više na svom računu nego što je uplatio.
- Držimo da su drugi stup i individualizirana kapitalizirana mirovinska štednja, kao odabrani model mirovinskog sustava, uz određenu razinu međugeneracijske solidarnosti koja osigurava minimum sigurnosti i za one koji ne uštede dovoljno niti za minimum, primjereni trenutku i vremenu u kojem živimo. Njihov značaj posebno će doći do izražaja u idućem srednjoročju kada će, na dulji rok, preuzeti veći dio tereta mirovinskog sustava i time, s protekom vremena, izravno utjecati na smanjivanje pritiska na državni proračun - zaključuje direktorica UMFO-a Dijana Bojčeta Markoja.