S više strana dolaze signali da kod sve većeg broja eksperata, biznismena i stručnjaka jako raste zabrinutost zbog mogućih posljedica buduće recesije. Recesiju je danas nemoguće predvidjeti, ali je, promatrajući aktualni političko-socijalni kontekst, logično zaključiti da će nova kriza sa sobom donijeti istodobno nepredvidive, ali sasvim sigurno dublje promjene nego sve one krize s kojima smo se suočili u posljednjih pedesetak godina. Jedan od glavnih razloga zabrinutosti leži u činjenici da su javne politike metastazirale. Govorimo prije svega o fiskalnoj i monetarnoj politici. Sve ostale javne politike velikim dijelom žive na teritoriju koji otvore te dvije politike.
Ne treba puno objašnjavati kako su fiskalne politike niza zemalja stare Europe, pogotovo u južnom dijelu, izvan okvira dugoročne održivosti. Isto se to apsolutno može reći i za Sjedinjene Države nakon porezne reforme predsjednika Trumpa. Tamo nikome nije jasno kako će dugoročno Amerika zatvoriti rastuću proračunsku crnu rupu.
Opći osjećaj fiskalne nesigurnosti toliki je da čak i stručnjaci u zemljama koje nemaju baš nikakvih fiskalnih problema upozoravaju na visoku urgentnost situacije (ne zbog sebe, nego drugih) te predlažu radikalne promjene, rješenja potpuno oprečna od onih za koja su se zalagali prije: Christian Kastrop, ekspert njemačkog ministarstva financija, koji je praktično autor zakonskih ograničenja za njemačko financiranje javnih potreba zaduživanjem, zatražio je od Berlina hitnu promjenu limita proračunskih deficita kako bi se omogućilo lakše javno investiranje. Kastrop se, izgleda, boji da bi u slučaju krize reakcija njemačkih financija kroz korištenje stvorenih proračunskih viškova mogla biti preslaba i(ili) prespora. Iako Kastrop, naravno, ne želi pretvoriti njemački javni sektor u ključnog investitora, nego predlaže privatni fond u kojem bi njemačke vlasti manjinski participirale, znakovito je koliko je promijenio mišljenje.
Toliko smo kritički pisali o eksperimentalnim monetarnim politikama velikih centralnih banaka baziranih na ekstremno niskim ili negativnim kamatama kombiniranim s otkupom vrijednosnica da ćemo tu dodati samo novoobjavljene detalje: u četvrtak su američke Federalne rezerve objavile da će povećati razinu intervencija na prekonoćnom repo tržištu s planiranih 60 na 75 do 120 milijardi dolara mjesečno, a svi se i dalje pokušavaju praviti da se oko nas odvija, što se kaže, “business as usual”. Radi se o ekstremno visokoj razini otkupa trezorskih zapisa američkog Treasuryja kako bi američka centralna banka pokušala vratiti kontrolu nad kratkoročnim kamatama koju je do sada neprikosnoveno držala u rukama, a sada banke, čini se, odbijaju igrati igru u kojoj u konačnici moraju bilježiti minuse. Gubitak kontrole nad kratkoročnom kamatom direktna je posljedica neortodoksne monetarne politike te puno stručnjaka počinje govoriti kako je šteta tolika da možda nema izlaska iz velikog monetarnog eksperimenta bez dramatičnih posljedica. Citirat ćemo znakovit komentar objavljen uz vijest o novim namjerama Feda na repo tržištu na stranici Financial Timesa: “Ovo neće dobro završiti”. Stranice FT-ja strogo su moderirane i jako paze kakve će komentare pustiti.
U međuvremenu, tijekom prošlog tjedna na specijaliziranoj stranici The Integration Investora naučili smo tko to zapravo pristaje živjeti u svijetu negativnih prinosa, tko je taj koji plaća da bi posudio svoj novac kroz različite instrumente duga. Informacija je šokantna: čak 79,04 posto ukupnog duga s negativnim prinosima drže centralne banke, a 18,07 posto oni koji nemaju izbora; veliki mirovinski fondovi i osiguravatelji. Špekulatori i ozbiljni tržišni igrači drže se podalje od tog bizarnog svijeta u kojem bi oni koji imaju novac trebali pristajati na gubitke. Ponovit ćemo citat čitatelja iz FT-ja: “To neće dobro završiti”!
Zašto? Pa jednostavno zbog toga što puno toga u kreditnom sustavu, gledajući globalno, gubi smisao. Tržište obveznica, na primjer. Pojedini ogromni hedge fondovi počinju u potpunosti dezinvestirati obveznice. Cijeli sustav rejtinga koje velike agencije (S&P, Mood’s, Fitch…) dodjeljuju kompanijama i državama gubi značenje iako se na tu priču troši nevjerojatna količina vremena, intelektualnih kapaciteta i novca. Danas cijeli niz kompanija prema rejtingu ima tzv. junk status, a uspijevaju se financirati po cijeni ispod 1 posto godišnje. S druge strane, imate kompanije s vrlo sličnim financijskim performansama te identičnim rejtingom, a prisiljene su plaćati kamate od 9 posto i više. Tržište korporativnog duga postalo je poput crno-bijelog svijeta, a nikome, zapravo, nije potpuno jasno po kojem kriteriju netko završi u crnom, a netko u bijelom svijetu iako imaju isti rejting. Primjerice, ovih je dana Crown Holdings izdao obveznicu kojom je prikupio 550 milijuna eura (!) uz prinos od samo 0,75 posto. Radi se o američkom proizvođaču konzervi, po rejtingu sa statusom “junka”, koji se suočava ozbiljnim financijskim problemima. Nešto vrlo slično uspjelo je i grčkom telekomu OTE-u. S druge strane, britanski proizvođač automobila Aston Martin prošli je mjesec plaćao dvoznamenkaste prinose, a Metro Bank se jedva zadužio uz kamatu od 9,5 posto. U istom su “junku” kao Crown Holding i OTE.
Ovom treba dodati da sve više uznemirujućih signala stiže i iz krugova konzultantskih i analitičarskih kuća koje su inače vrlo konzervativne, odnosno ne vole talasati kad to zaista nije potrebno. Tako je, primjerice, veliki McKinsey prošli tjedan izbacio analizu u kojoj tvrdi da bi - pazite sad - u slučaju nove svjetske krize pola banaka u svijetu imalo vrlo ozbiljne probleme. Pola banaka? Zamislite to.
Bilo kako bilo, jasno je da ovakvi strahovi direktno ili indirektno proizlaze iz osjećaja da je veliki postotak građana, posebno u razvijenim zapadnim demokracijama, izgubio povjerenje u službene politike klasične ljevice i desnice. Očekuju se nekarakteristične i potencijalno opasne promjene - nešto poput adrenalinske injekcije s visokom primjesom opasnog populizma.
Kako biste se utješili nakon ove “dooms day” kolumne, preporučujemo vam da pročitate sjajnu i opuštajuću knjigu “Preživljavanje dobrih” Stefana Kleina, profesora na jednom berlinskom sveučilištu. Kroz niz znanstvenih detalja i povijesnih primjera Klein objašnjava da je ljudima teško biti lošima i zlima te kako stoga čovječanstvo značajnim dijelom svoj razvoj može zahvaliti činjenici da ljudi po svojoj prirodi imaju potrebu biti dobri jedni prema drugima, pa čak i prema životinjama. Zašto bi inače samo Amerikanci na pse godišnje trošili 50 milijardi dolara?
U toj dokazanoj ljudskoj potrebi za dobrotom kao esencijom životnih potreba vidimo nadu za liječenje velikih distorzija u suvremenom svjetskom političko-ekonomskom te socijalnom poretku.
Zvuči naivno, ali divno je vjerovati u to.