Dugoočekivani događaj na više će načina utjecati na preostalih 27 zemalja članica EU, kako velikih tako i malih. S druge strane, jedno od ključnih pitanja bit će kako će se UK snaći izvan EU. Osobno ne vidim kako se udaljenje od najvećeg i najbližeg trgovinskog partnera može pozitivno odraziti na UK, neovisno o prilikama koje “sloboda” nominalno stvara. Ali, što je još važnije, odluka o izlasku iz EU izložit će UK rizicima o kojima donedavno nitko nije razmišljao.
Škotska je velikom većinom glasala za ostanak u EU. Sjeverna Irska također je glasovala za ostanak, premda ne u tako velikom broju. I sada se oba ta dijela Kraljevstva nalaze izvan EU, protivno željama većine glasača. U Škotskoj se ponovno aktualiziralo pitanje referenduma o samostalnosti i bude li vladajući SNP na škotskim izborima 2021. polučio rezultat kao na nedavnim nacionalnim izborima, politički pritisak za raspisivanje novog referenduma samo će rasti. Kad se uzme u obzir da je u lipnju 2019. većina članova torijevaca u istraživanju javnog mnijenja bila spremna prihvatiti Brexit po cijenu izlaska Škotske i Sjeverne Irske iz UK, prostor koji će ostati na raspolaganju premijeru Borisu Johnsonu bitno će se suziti i sve teže će naći argument za odbijanje još jednog referenduma.
Eventualna odluka o samostalnosti Škotske značila bi kraj UK kakav ga poznajemo, a istodobno bi se otvorilo i pitanje Sjeverne Irske. Bitno je istaknuti da strateški dio obale na Sjevernom moru više ne bi bio britanski, nego škotski. Pregovori oko sudbine flote britanskih nuklearnih podmornica, smještenih u Škotskoj, zasigurno bi zaokupiralo ne samo Edinburgh i London, nego barem još Washington i Bruxelles. Konačno, ostatak UK - Engleska, Wales i Sjeverna Irska - u slučaju škotske neovisnosti imao bi manju stratešku važnost negoli je ima danas.
Poanta priče o Brexitu otvorila je više ključnih tema, među kojima i pitanje opstanka UK. Svi dobro znamo kako je ulazak u EU značio odricanje od dijela suvereniteta, ali u slučaju UK nije teško zamisliti situaciju gdje odluka o izlasku iz EU rezultira raspadom države.
U ostatku EU, Hrvatska kao 28. članica sad već 27-eročlanog kluba potiho iskazuje sve snažniju gospodarsku korist od članstva u EU. Realni gospodarski rast u proteklih pet godina se kreće oko 3% godišnje. Iako bitno sporiji, ovaj rast mnogo je zdraviji od rasta od 4,5% godišnje u godinama prije krize. Još važnije, osobito u odnosu na razdoblje prije 2008., svi sektori ekonomije se razdužuju, a izvoz i osobna potrošnja rastu. Naravno, Hrvatska ima svojih problema, prvenstveno iseljavanja stanovništva. Prevelik broj građana i dalje vidi iseljavanje kao rješenje svojih problema.
Evidentno je da se UK i Hrvatska ne mogu uspoređivati. UK je veći, bogatiji, smješten na mnogo važnijem strateškom položaju, s dugovječnim, čvrstim demokratskim tradicijama, iskustvom u vođenju ne samo države, nego i imperija (i upravljanjem njegovim nestajanjem) i ima prvoklasan pravosudni sustav. Dakle, ima sve ono čemu mi težimo (i više) i opet je, Brexitom, sama sebe izložila riziku.
S druge strane, Hrvatska je upravo zbog nestabilnog susjedstva i potrebe izgradnje demokratskih institucija ušla u EU. Kao što sam nedavno u Bavarskom predstavništvu pri EU u Bruxellesu na okruglom stolu u organizaciji Hanns-Seidel-Stiftunga ustvrdio da, ako uzmemo u obzir posljednjih 500 godina naše povijesti, ulazak u EU je bio logičan slijed. Kao što smo tada bili sa Slovencima, Česima, Mađarima i Slovacima u istim jurisdikcijama, tako smo i danas kao samostalne države u EU. Nije pretjerano tvrditi da je naše vrijeme provedeno u dvjema Jugoslavijama politički najistočnije što smo bili u 500 godina, dok su države bivše Jugoslavije koje su još uvijek izvan EU politički bile najzapadnije.
Osim toga, naša povijest zorno prikazuje, život na granici nije nimalo jednostavan. Nije slučajno da se prva hrvatska renesansa, gospodarska i društvena, dogodila krajem 19. stoljeća kada je Austro-Ugarska “ušla” u Bosnu i Hercegovinu - dakle, kada nismo bili na granici. U tih nekoliko desetljeća sagradio se zagrebački Donji grad, živnula je Slavonija, a zabilježena je i protoindustrijalizacija Dalmatinske zagore. Imajući to u vidu, hrvatski je strateški interes da se EU proširi na istok i jug, naravno nakon što te države ispune sve uvjete za ulazak.
I na kraju, još jedna tema spomenuta u Bruxellesu - Brexit Hrvatskoj otvara jednu potpuno neočekivanu priliku. Naime, više od pola milijuna Hrvata (i prema tome građana EU) živi u susjednoj BiH. To je bila jedinstvena pozicija sve dok nam se u ponoć 31. siječnja nisu pridružili Irci koji sada također imaju značajan broj svojih građana u susjednoj zemlji, izvan EU. To nije nimalo jednostavan položaj, ali s cijenjenom članicom EU u istoj poziciji trebalo bi nam biti lakše suprotstaviti se s negativnim konotacijama koje naše obveze prema Bosni i Hercegovini, ugrađene u Daytonskom sporazumu, stvaraju u Bruxellesu i Washingtonu. Premda naizgled nelogično, Brexit Hrvatskoj već prvi dan donosi još jednu prednost koja proizlazi iz članstva u EU.