Piše Gojko Drljača

Naši ljudi su štedljivi, ali političari su ti koji nisu. Što nam to govori?

Percepcija Kine kao zemlje koja profitira zahvaljujući jeftinim proizvodima je rasistička
Ilustracija
 Dragan Matić / Hanza Media

Zadnjih tjedana inspiraciju za svoje kolumne tražio sam u sasvim konkretnim slučajevima hrvatske političke ekonomije i nekako mi se smučilo valjati u tom nemuštom beznađu. Uz naše nogometaše ne paše biti pesimističan. Stoga ću se ove subote okrenuti konstruktivnom prijedlogu koji može donijeti visoke stope održivog rasta, ali, mogu vam to jamčiti, uopće neće biti uzet u ozbiljno razmatranje ni u Vladi, ni u Saboru.

No, neću biti previše strog prema hrvatskim političarima. I inače teza da visoke stope održivog gospodarskog rasta u tržišnoj ekonomiji mogu proizaći uz adekvatnu regulatornu ulogu države i ekstremno visoke stope akumuliranja štednje, pogotovo privatne štednje građana, nije baš široko prihvaćena. Ta teza mnogim političarima i ekonomistima u zapadnim demokracijama u zadnje vrijeme zvuči čak pomalo bedasto i naivno, pogotovo otkako je ekstravagantni quantitative easing u monetarnim politikama pokušao spriječiti “veliko zlo” štednju. Riječ štedljivost (austerity) u zadnjem je desetljeću dobila čak nekako negativan prizvuk, kao da se radi o škrtosti, a ne o nečemu što je ljudski rod tradicionalno prepoznavao kao vrlinu.

Teza da visoke stope štednje pogoduju visokom gospodarskom rastu rijetka su mantra i u recentnoj ekonomskoj literaturi zadnjih pola stoljeća. Čak i kad su veliki ekonomisti spominjali fenomene visokih stopa štednje, nisu tome pridavali prevelik, bar ne sistemski značaj. Rješenja za krize vidjeli su negdje drugdje.

Prvi put me utjecaj akumuliranja štednje na visinu i održivost rasta ozbiljnije zaintrigirao dok sam čitao knjigu Richarda H.K. Vietora, profesora na Harvard Business School, pod ambicioznim nazivom “How Countries Compete: Strategy, Structure, and Government in the Global Economy”. Radi se zapravo o knjižici pomalo udžbeničkog tipa u kojoj je autor pažljivo skupio usporedive podatke u nizu odabranih ekonomija te ih vrlo suzdržano, potpuno nenavijački prokomentirao. Iz Vietorova strpljivog skupljanja i sistematiziranja podataka proizlazi da su one zemlje u kojima su investicije išle iz prethodno akumulirane štednje imale osjetno više stope održivog rasta. Zvuči potpuno logično. Pa, zašto se onda zemlje ne odlučuju na tako jednostavne strategije? Odgovor je također, rekao bih, jednostavan: problem je ljudska psihologija, a posebno ona političarska. U svijetu u kojem možeš birati između života na kredit i kartice ili predane štednje, većini je puno lakše izabrati neobuzdanu rastrošnost. Vrlo je malo zemalja u svijetu koje su regulirale obvezu štednje ili su je, pak, neobično snažno popularizirale.

Ako pogledamo ogromne planetarne razlike u BDP-u per capita, onda svima mora biti jasno kako je teško objasniti razliku od 200 puta višeg BDP-a u bogatim zemljama u odnosu na siromašnije zemlje. Nisu tu razliku prouzročile samo vještine ljudi, političke i sve ostale institucije, uređenje zemlje, geografski položaj, tehnološki napredak i ostale važne razlikovne karakteristike nacija... nego u vrlo značajnoj mjeri dobra stara akumulacija kapitala proizašla iz štednje, a koju je opisao još otrcano slavni i previše citirani Adam Smith.

Posljedice uspješne akumulacije štednje najbolje su vidljive u pojedinim azijskim zemljama. Davne 1955. godine Singapur je pokrenuo Central Provident Fund (CPF) u kojem su zaposlenici i poslodavci počeli uplaćivati po 5 posto doprinosa. Singapur je uporno povećavao tu stopu obvezne štednje za budućnost sve do 1983. godine kada su zajednički zaposlenici i poslodavci počeli štedjeti ukupno 50 posto dohotka, tj. plaćali su i jedni i drugi po 25 posto doprinosa. Singapur u toj upornoj, radikalnoj štednji nije posustao do današnjih dana: zaposlenici s višim plaćama izdvajaju 25 do 50 posto svojeg dohotka, a njihovi poslodavci još 20 posto. Nacionalna bruto stopa štednje u Singapuru dosegla je tako ekstremnih 50 posto. Nadam se kako ne treba posebno objašnjavati da se to Singapuru i te kako isplatilo; vjerujem, naime, da su i prosječno obrazovani informirani o ekstremnoj ekonomskoj uspješnosti Singapura.

Pa ipak ne vjerujem da bi čak i natprosječno obrazovani uvrstili tamo nekog Lee Kuan Yewa među najvažnije ekonomiste u zadnjih pedeset godina, iako je nesporno da je upravo on, dugogodišnji singapurski premijer, dizajner nevjerojatnog čuda, izuzetnog gospodarskog rasta koji traje desetljećima i desetljećima.

Drugi dobar primjer uspješne zemlje s visokim stopama održivog rasta koji proizlazi iz akumulirane štednje jest Kina. Kinezi ko Kinezi. Kao što su kopirali strane proizvodne linije, tako su kopirali i model ekonomskog rasta Lee Kuan Yewa. Ukupna štednja građana u Kini, korporativna štednja kineskih tvrtki i višak državnih prihoda na rashodima (koji su također ušteđeni, a ne rasprčkani) dosegli su polovinu BDP-a. Percepcija Kine kao zemlje koja zahvaljujući jeftinim radnicima proizvodi jeftinu robu pa profitira zapravo je rasistička. Kina je znala stvoriti preduvjete rasta. Komunistička Kina imala je vrlo lijepu masovnu propagandu štednje. Posteri iz 1953. godine pokazuju mlade, naočite i nasmijane radnike kako za gotovinu kupuju vladine obveznice u Narodnoj banci Kine. Prošlo je četiri desetljeća, posteri su se jako promijenili, ali poruke su im ostale vrlo slične. U devedesetima posteri su tako pokazivali zgodnog tradicionalnog heroja Leia Fenga kako ispisuje na kutiji riječ “štedi”. Kinezi žive i živjeli su uz natpise obješene na ulicama koji glase “Štednja je uzvišena”. Mao Zedong i Deng Xiaoping dodali su u lonac gospodarskog rasta Kine sve prave sastojke, od kojih su dva ključna: a) otvaranje vrata privatnoj inicijativi i tržištu te b) štednja.

Živimo u vrlo intrigantnom trenutku. Trump je otpočeo trgovinski rat s Kinom. Bit će vrlo zanimljivo pratiti sukob dviju zemalja koje su postale međusobno puno ovisnije nego što se to čini. S jedne strane imamo Ameriku u kojoj građani posjeduju 1,3 milijarde različitih kartica, tj. na svakog Amerikanca dolaze četiri kartice. S druge strane 1,2 milijarde Kineza posjeduje samo 5 milijuna kreditnih kartica. Kinezi za razliku drže ogromne iznose američkog duga. Što se u konačnici može dogoditi u tom odnosu u kojem štednja ne drži leđa Amerikancima? Priznajem, ovo je poprilično sugestivno pitanje.

Duboko vjerujem da bismo mi u Hrvatskoj također mogli primijeniti tu singapursku i kinesku recepturu. Naši ljudi su štedljivi. Političari su ti koji nisu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. kolovoz 2022 01:25