Sve je više strahova kako bi eskalacija krize s koronavirusom mogla pogurnuti Europu u recesiju. Racional na kojem se temelje takve slutnje je vrlo razumljiv i jednostavan. I prema aktualnim prognozama, gospodarstvo Europske unije u 2020. bi trebalo zabilježiti skromni rast od 1 posto. A te prognoze rađene su prije nego što je postalo očito kako masovne suspenzije industrijske proizvodnje u Kini izazivaju ozbiljne probleme u opskrbnim lancima europske industrije. Ukratko, kineska epidemija ima dvostruki negativni učinak na europsku ekonomiju. S jedne strane usporava industrijsku proizvodnju, a s druge strane smanjuje i potražnju za robama i uslugama na kineskom tržištu koje je za mnoge europske kompanije bilo ključni izvor rasta. Ako se zna da je Njemačka - najveća europska ekonomija - posljednji kvartal prošle godine završila u ekonomskoj hibernaciji, s rastom od 0 posto, logično je razmišljati o tome kakvi će tek onda biti rezultati prva tri mjeseca ove godine. Ipak, koliko god se u ovom trenutku činio urgentnim, koronavirus je ipak tek jednokratni rizik, čiji će utjecaj trajati do trenutka kad brojke pokažu da je broj zaraza u padu.
Puno fundamentalnija opasnost za zdravlje europske ekonomije dolazi iz Ujedinjenog Kraljevstva, donedavne države članice Europske unije s kojom sada Unija mora do kraja godine dogovoriti kako će izgledati njihovi budući gospodarski odnosi. Nakon trogodišnje političke travestije oko Brexita i uvjerljive pobjede Borisa Johnsona na parlamentarnim izborima krajem prošle godine, Britanija je u siječnju službeno izašla iz Unije, ali uz prijelazno razdoblje do kraja godine. U prijevodu to znači da se Brexit dogodio a da se ništa nije promijenilo u kontekstu ekonomske integracije Velike Britanije u Uniji. Što će se dogoditi prvog siječnja 2021.? Velika Britanija napustila je članstvo u Europskoj uniji uvelike na proširenom sentimentu javnosti kako briselske regulative guše njezinu ekonomiju, kako priznavanje nadležnosti Suda Europske unije narušava njezinu suverenost, a sloboda kretanja ljudi unutar Unije čak i njezinu sigurnost.
S druge strane, Europska unija je uzvraćala kako su ti mehanizmi povezani. Zajedničko tržište zahtijeva zajedničke standarde i “uravnoteženo igralište”, sloboda kretanja roba i kapitala ne može postojati bez slobode kretanja ljudi, a pravosudna jurisdikcija unutar takvog trgovačkog bloka mora biti univerzalna. U sklopu pregovora koje bi Bruxelles i London trebali otvoriti tijekom sljedećih tjedana tražit će se kompromis između ekonomskih interesa i proklamiranih političkih ciljeva. Koliko će to biti težak posao ukazuje već i činjenica da su prepucavanja između pregovarača počela i prije nego što su pregovori uopće otvoreni, a Unija ima ozbiljnih problema s dogovaranjem zajedničkog pregovaračkog mandata s kojim bi se složile sve članice. O raznolikosti interesa pojedinih država članica svjedoči i informacija da je u taj dokument (navodno na inzistiranje Grčke) uključena i tema povrata kulturno-umjetničkog blaga odnesenog iz država članica EU u kolonijalnim vremenima, a koje se danas nalazi u britanskim muzejima.
Ukratko, bit će to teški pregovori, a posebno je riskantno što političari s obje strane Kanala zasad igraju opasnu igru kukavice - gurajući pregovore u vremenski cajtnot, nadajući se da će pod pritiskom druga strana popustiti. Ako se gledaju brojke, čini se kako je veći pritisak na Johnsonu. Europska unija je daleko najveći trgovinski partner Ujedinjenog Kraljevstva, na koji otpada otprilike polovica ukupne trgovinske bilance te zemlje. Pritom, Unija je i najveće tržište za britanski izvoz usluga - sektor koji je najveći “value creator” u tamošnjoj ekonomiji. Jedan od argumenata zagovornika Brexita oduvijek je bio taj da Britanija u trgovačkoj razmjeni s Europskom unijom ima deficit od značajnih 66 milijardi funti te da će joj ta činjenica dati povoljnu poziciju u bilo kakvim budućim pregovorima, jer će sjevernoeuropske države članice - koje generiraju značajan dio tog izvoza - biti zainteresirane da čuvaju svoj suficit. Radi se o merkantilističkoj logici koju često primjenjuje i američki predsjednik Donald Trump, prema kojoj u trgovinskom ratu strana koja ima deficit ne može izgubiti. Ipak, u slučaju odnosa Ujedinjenog Kraljevstva i Europske unije situacija je ipak kompliciranija. Klasični trgovinski sporazumi sklapaju se prema logici otvaranja tržišta uklanjanjem barijera i harmonizacijom regulative.
Na taj način povećava se obujam trgovine, čime se konzekventno povećava ekonomska aktivnost. Sporazum koji trebaju sklopiti London i Bruxelles ide obrnutom logikom, jer partneri kreću iz pozicije gotovo maksimalne harmonizacije i otvorenosti, pa traže način kako da u budućnosti implementiraju što manje barijera i disharmoničnih trgovinskih regula uz političke interese koji upravo takve barijere zazivaju. Elementarna logika nalaže kako rezultat takvog sporazuma može biti samo smanjenje ekonomske aktivnosti, nikako njezino povećanje. Moguće je, kako se često ovih dana čuje po Bruxellesu, da će u tom scenariju Britanija biti znatno više na gubitku, no to nikako Uniju ne čini pobjednikom. Prema modelu koji su izradili stručnjaci Bloomberg Economicsa, čak i u slučaju sklapanja povoljnoga trgovinskog sporazuma s Unijom, te SAD-om, Kinom, Japanom, Indijom, Australijom i Novim Zelandom, ukupni trgovinski benefiti za britansku ekonomiju bit će za oko 15 posto manji nego što bi bili da je nastavila s članstvom u EU. Obrnuti proračun nije napravljen, no vjerojatno bi pokazivao sličan zaključak - kako će europski blok bez Britanije u članstvu trgovati manje i s nepovoljnijom bilancom. U vremenima kada se tempo gospodarskog napretka Unije mjeri u drugoj decimali, to je gubitak zbog kojeg nitko ne bi trebao biti zadovoljan. Tvrda granica po sredini La Manchea Europljanima će, barem privremeno, donijeti ekonomski gubitak.