Trenutačno najvažniji proces u Republici Hrvatskoj sasvim sigurno je priprema nagodbe Agrokorovih vjerovnika. Taj proces predodredit će budućnost najvećeg hrvatskog poslovnog sustava, ali i brzinu rasta (pada) nacionalne ekonomije. Ono što sve više zabrinjava očigledna je činjenica da se procesom pripreme nagodbe upravlja u uvjetima specijalnog rata. Teško je prikupiti dokaze kojima bi argumentirali razne teorije urote ili općeprihvaćene teze o utjecaju velikih svjetskih sila na donošenje ključnih odluka, ali tako nešto nije ni potrebno: za stvaranje atmosfere specijalnog rata dovoljni su sami po sebi hrvatski političari kojima obilato pomaže blogerskim aktivnostima još uvijek aktualni vlasnik Agrokora, Ivica Todorić. Na informacijama koje se ne mogu nazvati niti indicijama sumnjivih aktivnosti vrlo često se u pričama oko Agrokora lansiraju konačni zaključci; svojevrsne presude bez pravih dokaza i bilo kakvog suđenja. Motiviranost za skupljanje jeftinih političkih poena i posljedična razina zlonamjerne destruktivnosti dostigla je takve razmjere da te “časne” namjere mogu ozbiljno ugroziti restrukturiranje Agrokora, odvesti ga krivim smjerom.
Stoga valja naglasiti da se radi o vrlo osjetljivom procesu koji bi bio izuzetno težak i da se odvija u okvirima potpuno zdrave ekonomije s razvijenim institucijama te s brzim i efikasnim pravosuđem. Napad na javnost s političkim parolama, poluinformacijama ili čistim dezinformacijama u balkanskoj zemljici krhkim političkim institucijama i poprilično nepouzdanim pravosuđem, koja se, uz sve to, tek nedavno izvukla iz ere najdužeg gospodarskog pada u suvremenoj Europi, vrlo je opasna igra u kojoj je vrlo lako pobrkati uloge “patriota” i “veleizdajnika”. Ukratko, gubimo vrijeme, a vremena je malo. U sljedećih mjesec-dva treba riješiti puno važnija pitanja od toga hoće li neka politička stranka ili bilo koji homo politicus steći ili pak izgubiti koji postotni poen u istraživanjima javnog mnijenja.
Do sredine siječnja grupa međusobno sukobljenih strana koju zajednički nazivamo vjerovnicima mora naći zajednički jezik u slučaju u kojem je najlakše biti advocatus diaboli. Dogovor vjerovnika ekstremno je osjetljivo pitanje jer će se, očigledno, ići na varijantu nerazmjernih otpisa, a u priči u kojoj će netko naplatiti sva potraživanja, a netko pretrpjeti maksimalne gubitke možemo računati na blagorečeno teške pregovore. Lako je reći da će se nerazmjernost tražbina utvrđivati shodno osobinama pojedinih grupa tražbina tj. ovisno o razini i kvaliteti instrumenata osiguranja kojima raspolaže pojedina grupa vjerovnika, ali i po toj logici bit će jako teško doći do najracionalnijeg dogovora; onog koji će minimalizirati ukupne otpise, ali osigurati nastavak optimalnih poslovnih aktivnosti Agrokora; sačuvati radna mjesta i, koliko je to moguće, hrvatske dobavljače. Kompromisi će biti nužni, veliki i bolni. Teoretičari mogu pričati da se dio procesa koji je osiguran lex Agrokor bazirao na naklonosti domaćoj ekonomiji, a praktičari će pak reći kako je pojedinim rješenjima, kao što je bila isplata dijela starog duga dobavljačima, samo osiguran nastavak funkcioniranja sustava do postizanja nagodbe. Bilo kako bilo, nagodba vjerovnika bit će dogovor privatnih pravnih entiteta, a ne nekakav etatistički utopijski plan.
Bilo bi bolje da je vremena više, da se projekcije održivosti poslovanja, koje su nužne za nagodbu, ne rade temeljem zadnjih rezultata iz 2017. godine, nego da se moglo pričekati stabilniju, 2018. godinu, ali to jednostavno nije opcija. Za razliku, stvar je dobre volje i zdravog razuma Hrvatsku pretvoriti u mjesto u kojem investitori neće vječno voditi “take the money and run” politiku. Što ćemo?