Može li se u Hrvatskoj u dvije godine stvoriti tvrtka od 10 milijardi kuna prihoda?

U tjednu u kojem je Vlada suspendirala ekonomsku aktivnost u nekoliko vrlo važnih ekonomskih sektora, te konzekventno dovela u pitanje opstanak tisuća mikropoduzeća, ideja da se potez jedne velike domaće kompanije proglasi gospodarskom vijesti tjedna može se činiti kao korporativistička provokacija. Ipak, uz svjesno prihvaćanje tog rizika, ovdje ćemo upravo takvom vijesti proglasiti neslužbenu informaciju da je Podravka ipak ušla u drugi krug natječaja za preuzimanje Leda.

Na taj način malo se smirilo nezadovoljstvo brojnih ekonomskih nacionalista razočaranih činjenicom da će još jedna - po svemu sudeći vrlo kvalitetna - domaća kompanija završiti u vlasništvu i pod kontrolom međunarodnog konglomerata.

Je li ta nada utemeljena ili ne, u ovom je trenutku teško reći. Iako je prodavatelj Fortenova grupa nominalno hrvatska kompanija, jasna komunikacija njezinih vlasnika i top menadžmenta dosad je išla u smjeru zaključka da će Ledo pripasti najizdašnijem ponuđaču, bez obzira na "nacionalnost". Hoće li to biti Podravka, doznat ćemo relativno brzo, no možda i važnija od samog ishoda kod ove transakcije jest činjenica da se kroz nju otvara važno pitanje o hrvatskoj ekonomskoj strategiji.

Naime, bez obzira na kritike, teško je hrvatskoj Vladi negirati izniman angažman - i organizacijski i financijski - u pomoći kompanijama pogođenima krizom, osobito u sektoru mikro, malog i srednjeg poduzetništva. Taj angažman je opravdan, jer su tvrtke te veličine upravo zbog svoje slabe kapitaliziranosti i slabih kapaciteta za diversifikaciju poslovanja najviše ugrožene pandemijskom krizom.

Ipak, suprotno općem uvjerenju - a kako u svojoj knjizi "Veliko je lijepo" uvjerljivo objašnjavaju američki ekonomisti Michael Lind i Robert Atkinson - male i srednje kompanije nisu optimalni generator gospodarskog razvoja.

Analizom goleme količine podataka Lind i Atkinsona na primjeru SAD-a kako je utjecaj velikih kompanija na boljitak društva superioran malim u doslovno svim važnim kategorijama. Velike kompanije isplaćuju veće plaće, imaju višu produktivnost, implementiraju više standarde zaštite okoliša, više inoviraju, izvoze, a čak i u neto proračunu stvaraju više radnih mjesta.

Tu posljednju tezu autori potkrepljuju tužnom statistikom o tome kako od 43 start-up kompanije samo jedna deset godina nakon osnivanja ima više od jednog zaposlenog. A ta ih ima u prosjeku - devet.

Utoliko, promatrajući efekte ove krize i posljedice koje će ona izazvati, nacionalna ekonomska strategija morala bi barem jednaku pozornost kao malim i srednji kompanijama, posvetiti i onim velikima.

A tu će, sad je poprilično razvidno, što zbog problema izazvanim covidom, što zbog drugih razloga tijekom sljedećih godina, krenuti pravi mali val preuzimanja, restrukturiranja i vlasničkih transformacija.

Jedno od pitanja koje se stoga nameće jest želimo li konsolidatorske uloge u time procesima prepustiti međunarodnim igračima ili postoje ambicije stvaranja nacionalnih šampiona koji bi potom mogli krenuti u regionalni ili kontinentalni rast?

To, da bude jasno, nije pitanje na koje odgovor treba dati politika, nego ponajprije poslovna zajednica. Prije nekoliko tjedana jedan iskusni domaći menadžer, inače šef vrlo propulzivne proizvodno-prehrambene tvrtke, upitao me mislim li da se u dvije godine u Hrvatskoj može stvoriti kompanija s deset milijardi kuna prihoda.

Na moju skepsu, u kratkim crtama mi je izložio scenarij prema kojem Podravka preuzima Ledo, izdanjem nove serije dionica uzima kapitalnu injekciju od domaćih mirovinskih fondova te onda kreće u pregovore o preuzimanju varaždinske Vindije - još jedna velika i kvalitetna domaća kompanija kojoj se u poslovnim kuloarima već dugo predviđa moguća promjena vlasništva. "Zamisli, u dvije godine imaš domaću prehrambenu tvrtku od 10 milijardi prihoda", zaključuje pomalo trijumfalistički. Taj lakonski model, dakako, daleko je od ozbiljnog plana, a kamoli od njegove realizacije, no pogađa u bit.

Nebitno je hoće li Podravka uspjeti kupiti Ledo, hoće li konsolidator u segmentu turizma biti Adris, među konditorima Pivac, u alkoholnim pićima Badel, a u logističkoj industriji PPD ili netko treći.

Temeljno pitanje je imaju li - nakon sloma Agrokora i koronarecesije, vlasnici i oni koji upravljaju (nisu uvijek isti i nemaju uvijek iste preferencije) najvećim hrvatskim kompanijama - ambicije, volje i snage krenuti u novi pokušaj gradnje regionalnih šampiona.

Urušavanje poslovnog carstva Ivice Todorića poprilično je derogiralo taj koncept, a preuzimanje uloge regionalnog konsolidatora za mnoge podrazumijeva izlazak iz "zone ugode". Ipak, preuzeti rizik djelovanja često donosi bogate nagrade, a bilo bi pogrešno vjerovati kako nedjelovanje također ne nosi rizik - moguće pretvaranja usnulog lovca u lovinu.

Za hrvatske lovce nove prilike možda neće biti, kao ni za akceleraciju hrvatske ekonomije u cjelini.