Ako netko javno kaže da se treba malo više brinuti o posljedicama zaleđivanja javnog i, posljedično, ekonomskog života, najgora je moguća reakcija optužiti ga odmah da je bešćutan jer želi žrtvovati živote oboljelih od Covida-19. Ako netko kaže da se trebamo brinuti za ekonomsku budućnost, nipošto ne znači da je postavio zahtjev za prekid medicinskih mjera zaustavljanja epidemije.
Druga velika greška jest agresivno optužiti Vladu da nije učinila dovoljno za obranu ekonomije. Svi koji malo bolje razumiju javne financije i centralno bankarstvo znaju da vlasti imaju jako mali manevarski prostor te da ne postoji jasan odgovor na pitanje kako obraniti ekonomiju. Rješenje bi se možda moglo tražiti u drugačijoj obrani od pandemije, ali se švedska liberalna taktika, bez obzira na dobre rezultate, čini kao ozbiljni hazard. Što onda u jednoj relativno siromašnoj europskoj zemlji učiniti za spas ekonomije a da se udovolji razmjerima problema? Zadužiti se što je moguće više na međunarodnom tržištu pa čekati međunarodni otpis dugova? Spuštati novac iz centralne banke direktno na račune građana? Prepoloviti sve troškove države napola? Promijeniti metriku uspješnosti za godine koje dolaze, počevši od ove, te zaboraviti na rast BDP-a kao bilo kakvu ocjenu uspješnosti u desetljećima koja dolaze? Sve je to moguće, ali i sve se može vratiti kao bumerang.
Teško se drznuti biti toliko pametan, prije se treba čuditi onima koji tvrde da jesu. Ali, moramo biti potpuno svjesni onoga što se već počelo događati: u ponedjeljak je na burzi bilo prijavljeno 135.500 nezaposlenih. U utorak više od 136.000. U srijedu 137.200, a u četvrtak više od 138.000. Dio mjera ciljanog održavanja zaposlenosti očigledno ne funkcionira.
S druge strane, što pokušavate biti racionalniji, to je emotivno teže pratiti poruke svih onih koji odlučno poručuju Vladi što mora učiniti. Svaka odlučnija Vladina mjera od ovih koje je već donijela mogla bi imati neke pozitivne, ali i dramatično teške posljedice.
Osim što sam uvjeren da država mora agresivnije rezati svoje troškove, a najbolje što mogu predložiti jest javna rasprava. Evo mog novog priloga bistrenju.
Lako je razumjeti sve koji su osjetljivi na samu ideju eksperimentiranja s masovnim stjecanjem imuniteta zbog prevelikog rizika, iako ju neoficijelno provodi jedna imućna Švedska, ali ako ministar zdravstva Vili Beroš može na presicama prihvaćati dobre ideje, onda moramo biti spremni na javnu komunikaciju o drugim načinima spašavanja ekonomije jer bi dugoročne posljedice ekonomskog pada mogle biti puno strašnije od epidemije. Uostalom, što ako se pokaže da su Šveđani bili u pravu te se isplatilo riskirati s poticanjem odlaska na posao ili zadržati barem međugradski promet? Životi su, naravno, važniji, ali Švedska ne stoji loše u statistikama pandemije koronavirusa. U ovom trenutku nitko ne zna hoće li švedskom premijeru jednog dana suditi zbog neodgovornog klađenja na krivu kartu ili će ispasti heroj čeličnih živaca.
Bilo kako bilo, zamislite da pobijedimo Covid-19 do ljeta, ali da nam se virus vrati najesen, što je realni scenarij. Najesen bi Hrvatska mogla zabilježiti gospodarski pad od 30 posto. Već sad govorimo o 30-postotnom padu izdanih fiskalnih računa. Ekonomski će se pad produbljivati. U tom trenutku Hrvatska više neće imati apsolutno nikakvih financijskih ni socijalnih rezervi za nastavak borbe sa zarazom koronavirusom. Izdašnu pomoć Europske unije teško ćemo dobiti jer će situacija biti slična ili gora u velikim europskim nacijama. Bit će nemoguće zadužiti se na međunarodnom tržištu kapitala, osim uz ekstremno visoke kamatne stope. Bez novca, odnosno bez resursa, novi val Covida-19 ostavit će police trgovina praznima, što neće biti presudno, jer veliki broj građana ionako više neće imati novca za kupovinu najnužnijeg za život, a država će, vjerojatno, ipak moći osigurati ponudu pučkih kuhinja za osnovno preživljavanje.
Treba biti pošten prema hrvatskim vlastima pa reći kako se ni u naprednijem svijetu ne vidi logična formula kombiniranja obrane od Covida-19 i ekonomskog života.
Različite zemlje različito su pristupile primjeni mjera epidemiološke kontrole i preveniranju ekonomskih šteta. Talijani su pod pritiskom velikog broja zaraženih i visokog postotka smrtnosti zatvorili sve biznise koji nisu nužni za preživljavanje. Talijanski premijer nije imao drugog izbora. Čak da je imao drugačiji stav, ne bi ga mogao provesti zbog javnog pritiska. Za razliku od njih, u Francuskoj cijelo vrijeme pozivaju kompanije da nastave s radom iako nemaju veze s osnovnim preživljavanjem. U osnovi, u Francuskoj pokušavaju ljude uputiti da odlaze na posao, kupuju hranu i pomalo vježbaju. U Britaniji lutaju i mijenjaju smjer kako ide javna rasprava.
Američki predsjednik Trump u svojem je stilu, pak, izjavio kako očekuje nerealno brzo rješavanje problema s Covidom-19 te pokretanje ekonomske aktivnosti u samo dva tjedna. I Trumpu je jasno da će Amerika teško izdržati teret 2000 milijardi fiskalnih poticaja, ali nisu imali izbora jer tržišta nisu reagirala na ekstravagantno raskošne poticaje centralne banke. Trump kao da dekretom želi ukinuti Covid-19 u situaciji kad se njegova zemlja (u četvrtak) probila na vrh svjetske ljestvice trenutačno bolesnih (oboljeli minus izliječeni i preminuli). Rizik zaustavljanja ekonomije je ogroman: zaustavljanje industrije i građevinskih aktivnosti, putovanja i zabave samo je dio općeg smrzavanja američke ekonomije s krajnje nepredvidljivim financijskim i socijalnim posljedicama. U ovom trenutku nitko sa sigurnošću ne može reći kako teške će biti ekonomske posljedice.
Pitanje je koliko se uopće iz male Hrvatske ima smisla uspoređivati s Kinom koja od 1976. godine nije zabilježila gospodarski pad. No, ta zemlja s izrazito robusnom ekonomijom sada je zbog pandemije Covida-19 zabilježila urušavanje industrijskog outputa od 13,5 posto te 20-postotni pad maloprodaje. Pritom su državno kontrolirane banke osigurale izdašne kredite kompanijama u problemima. Ukupni gospodarski pad Kine u prvom kvartalu procjenjuje se na više od 11 posto. Drama. Kina ima sreću da po broju aktivno bolesnih više nije ni među prvih deset zemalja, a ima daleko najviše stanovnika. To je, iz naše perspektive gledano, još veći razlog za brigu jer mi nemamo takvu ekonomsku otpornost kao Kina, niti je sigurno da možemo biti uspješni u obrani od Covida-19 kao Kinezi.
Već sada ispada da Kinezi (podaci za četvrtak) na milijun stanovnika imaju manji broj slučajeva zaraze koronavirusom nego Hrvatska: mi smo došli do 108 slučajeva, a Kina je na 56. To ne znači da smo loši. Puno smo bolji nego niz zapadnih demokracija. Inače, mjereći ukupni broj slučajeva na milijun stanovnika, najlošije su prošli mali, koji i nemaju milijun. San Marino tako u odnosu na milijun ima 6130 bolesnika, Vatikan 4994, Farski otoci 2701, Andora 2433, Island 2160, Luksemburg 2192, Lihtenštajn 1338, a najgore od ozbiljnijih zemalja stoji uređena Švicarska sa 1259 oboljelih na milijun stanovnika. A nitko ne vidi Švicarsku kao problem. Obratite pozornost na to da Švedska, koja je ostavila otvorene škole i vrtiće te potiče ljude na odlazak na posao, ima samo 250 slučajeva oboljelih na milijun stanovnika.
Vratimo se ekonomiji. Ako je Kina tako loše prošla ekonomski uz fantastičan uspjeh u suzbijanju pandemije, koliko će biti teške posljedice u Hrvatskoj? Vrlo vjerojatno ove postotke pada u Kini moramo množiti s dva ili tri. A to je strašno. Hrvatske banke ne mogu funkcionirati kao kineske, koje mogu osigurati neograničene izvore nelikvidnosti svim kompanijama za koje država kaže da su važne. Uz to, hrvatske kompanije pretežno funkcioniraju na vrlo niskoj ili nikakvoj razini kapitaliziranosti. Broju tvrtki koje su prošle predstečajnu nagodbu treba pribrojiti još barem toliki broj onih čija likvidnost neće preživjeti krizu zbog pandemije.
U Hrvatskoj će, za razliku od Kine, kad postane napeto, krenuti mučni razgovori države, poslodavaca i sindikata, koji će teško iznjedriti konstruktivni dogovor. A jednom kad rast i krene, bit će to će biti rast s puno niže osnove od one na kojoj smo bili. Ako padnemo 20-30 posto te nakon toga zabilježimo rast od solidnih 5 posto, bit će to jako mali pomak iz duboke ekonomske depresije u koju ćemo sigurno upasti.
Ukratko, ovo je jedan poziv na hitnu i široku javnu raspravu o agresivnijim mjerama za obranu hrvatske ekonomije. Trenutačno se na horizontu ne vide fantastične ideje. Hitno se moramo početi bojati ekonomske budućnosti barem kao pandemije.
Za početak predlažem raspraviti ideju hitnog osnivanja jamstvenog fonda teškog 20-30 milijardi kuna koji bi omogućio krajnje jednostavno i brzo davanje beskamatnih kredita svim kompanijama do uspostavljanja kontrole nad COVID-19 zarazom. Iza jamstvenog fonda stajale bi državne institucije te tako jamčile za kredite u 100-postotnom iznosu, a djelomično bi se trebao pokriti jamstvima institucija EU.