Za eurozonu, 2020. bi se mogla pokazati kao značajna godina koja će uvelike odrediti budući smjer kretanja monetarne unije. Nakon što su osnovna pravila i smjernice monetarne i fiskalne politike bili netaknuti proteklih dvadeset godina, predstoji nam godina revizije i potencijalnih promjena pravila igre na oba polja.
Od početka osnivanja monetarne unije fiskalna su se pravila kršila i prilagođavala te su konstantno bila predmet rasprave, a i sukoba između zemalja članica i tijela Europske unije. Poznato pravilo deficita ispod 3 posto BDP-a i javnog duga ispod 60 posto BDP-a prilikom uvođenja više je bilo odraz pragmatičnosti i ekonomske stvarnosti 90-ih godina nego predmet analize implikacija na održiv ekonomski rast. Upravo taj nedostatak skupo je koštao eurozonu.
Naime, dok Europska komisija prezentira nadolazeće revizije kao nužne posljedice prilagodbe politike nizu izazova s kojima se ekonomije suočavaju, poput rasta digitalizacije i klimatskih promjena, ono što je i više nego jasno jest da su iste odgovor na nepovoljna ekonomska kretanja u nedavnom periodu.
O poteškoćama s kojima se suočava eurozona mogla bi se napisati zasebna kolumna, dapače, čak njih nekoliko. Za potrebe ove dovoljno je reći kako značajno usporavanje ekonomskog rasta, pa i korekcija BDP-a u pojedinim zemljama u uvjetima rekordno niskih, odnosno negativnih kamatnih stopa, i prosječnog javnog duga zemalja članica iznad 85 posto BDP-a ne zvuči baš kao idealan scenarij.
Krenimo redom. Depozitna kamatna stopa u eurozoni, odnosno kamatna stopa koju banke primaju kada deponiraju sredstva kod središnje banke, ostaje na negativnih 0,5 posto, implicirajući da joj zapravo plaćaju za deponirani višak sredstava. Takva politika trebala bi potaknuti banke na odobravanje što više kredita kako bi ostvarile kakav-takav prinos (što posljedično potiče rast BDP-a), ali posljednji podaci za četvrti kvartal prošle godine pokazuju da je kreditna aktivnost kompanija u eurozoni oslabila.
Problem javnog duga također nije zanemariv. Prosječna zaduženost zemalja eurozone veća od 85 posto BDP-a debelo je iznad zahtjeva fiskalne politike da se javni dug održava ispod razine od 60 posto. Dodatno, ne zanemarimo da se javni dug nalazi na ovoj razini usprkos rekordno niskim (za neke zemlje negativnim) kamatnim stopama, koje su u proteklim godinama značajno smanjile trošak servisiranja duga za zemlje. Nije potrebno biti ekonomski stručnjak kako bi se zaključilo da aktualna politika ne daje željene rezultate. Pitanje je treba li reformirati monetarnu ili fiskalnu politiku ili obje. Da je monetarna politika ispucala sve svoje adute, bilo je jasno na dan kada je Europsku centralnu banku preuzela Christine Lagarde i u nekoliko navrata pozvala zemlje da povećaju državnu potrošnju kako bi pomogle ekonomskom oporavku, naravno, pod uvjetom da im to fiskalna pravila dozvoljavaju. Mnogima je to izgledalo kao otvoreno priznavanje poraza, ali već sam tada pisala da bi upravo to mogao biti pokretač nužne promjene.
Fiskalna politika može pružiti trenutačnu, ali i dugoročnu podršku ekonomiji kroz jačanje investicija, ali određene ekonomije suzdržavaju se od njihova daljnjeg jačanja unatoč povoljnim proračunskim kretanjima dok su druge onemogućene radi potrebe da se pridržavaju aktualnih fiskalnih kriterija koji zahtijevaju smanjenje javnog duga na razinu od 60 posto BDP-a. Uzmemo li u obzir prosječan javni dug od 85 posto na razini eurozone te vlastito pravilo da bi ga trebalo održavati ispod 60 posto, jednostavno je zaključiti da bi zemlje eurozone trebale biti u prosjeku sklonije štednji nego potrošnji usprkos značajnom usporavanju ekonomskog rasta. Summa summarum, monetarna politika dosegnula je svoje limite, a fiskalna je ograničena na mogućnost rasta potrošnje u tek nekoliko zemalja s povoljnim fiskalnim kretanjima, pri čemu ni Europska komisija ni Europska centralna banka ne raspolažu alatima kojima bi ih natjerale na jačanje potrošnje, a još manje da jamče da će ta potrošnja biti usmjerena u smislene investicije koje će moći generirati dugoročan rast.
Monetarna politika održava kamatne stope niskima i sposobna je podržati zemlje u zaduživanju za nove investicije, kao što je i kadra podržati investicijsku aktivnost kompanija. Iz tog razloga ključno je razlikovati rast državne potrošnje i gomilanje javnog duga po osnovi financiranja tekućih troškova ili pak financiranja “zelenih” i digitalnih investicija koje bi pružile podršku rastu na dugi rok i generirale prinose iznad visine troška zaduženja. Pitanje ostaje može li Europska komisija biti jednako učinkovita u svojim zahtjevima prema zemljama da povećaju investicije i usmjere ih u strateške sektore kao što je dosad bila učinkovita u zahtjevima za obuzdavanje potrošnje.