Neslaganje Vlade i sindikata, najprije u zdravstvu, pa sada i u prosvjeti doista dovodi do pitanja ima li novca u proračunu za povećanje plaća.
Iako svote koje traže sindikati i nisu tako male i zanemarive, upravljanje proračunom možda i nije tako racionalno kako se čini. Naime, u razdoblju od 2008. do 2013. godine kad je privatni sektor izgubio najmanje 100.000 radnih mjesta, u sektoru državne uprave (bez javnih poduzeća) zaposleno je oko 11.000 osoba. Teško bi netko mogao tvrditi da su u uvjetima krize ti ljudi stvarno bili toliko potrebni.
Ako njihove prosječne plaće procijenimo na oko 8.000 kuna bruto (s doprinosima poslodavca), onda ćemo doći do podatka da se iz proračuna samo za te osobe godišnje izdvaja oko milijardu kuna. Ako bismo uzeli u obzir da u ukupnom javnom sektoru ima još najmanje 50.000 viška radnog kadra, dakle onih koji imaju ugovor o radu, ali stvarno ne rade jer za njih nema posla, onda dođemo do dodatnog godišnjeg izdvajanja iz proračuna od ukupno 6,0 milijardi kuna, odnosno 30,0 milijardi u zadnjih pet godina. A što se sve moglo napraviti s 30 milijardi kuna?! No, čini se kako smo mi taj novac odlučili baciti u vjetar.
Racionalno upravljanje proračunom značilo bi momentalno otpuštanje tih ljudi. Pri tome ne bi trebalo voditi računa o socijalnom sentimentu prema njima jer ako ćemo se tim načelom voditi, onda bi bilo pravedno da se sve osobe koje su u ovom trenutku nezaposlene zaposli u nekom od segmenata javnog sektora.
Čak ako bismo procijenili da prosječne plaće (zajedno s doprinosima poslodavca) tih 61.000 ljudi iznose samo 5.000 kuna, još uvijek smo na fantastičnih 3,7 milijardi kuna godišnje, odnosno na više od 18 milijardi kuna u zadnjih pet godina.
Pri tome se nije analiziralo kako su plaće raspoređene unutar javnog sektora. Primjerice, kakav je odnos plaća osoba zaposlenih u jedinicama lokalne samouprave (gradova) i prosvjete. Nekako se čini da bi taj odnos trebao biti izjednačen, ili u korist prosvjete. Tu će biti potrebno napraviti dodatne analize.
Tvrdilo se da je poreznom reformom samo u godinama 2017. i 2018. ostvareno 6,6 milijardi kuna poreznog rasterećenja. Ako kao odgovarajuću i najbolju mjeru prosječnog poreznog rasterećenja uzmemo udio poreznih prihoda opće države u BDP-u, onda ćemo vidjeti da je taj odnos kroz godine izgledao ovako:
Pri poreznom rasterećenju trebao bi padati udio poreznih prihoda u BDP-u. Već iz ove kratke analize vidljivo je da poreznog rasterećenja nije bilo praktički niti za jednu kunu, pa se odbijanje povećanja plaća od strane Vlade npr. prosvjeti ne može pravdati time da je u 2017. i 2018. godini proračun već ‘olakšan’ za 6,6 milijardi kuna.
Proračun neke države u velikoj mjeri ovisi o privatnom sektoru te se iz privatnih investicija financiraju i državna uprava i javni sektor (primjerice zdravstvo, prosvjeta), mirovine i sva ostala nužna javna davanja. Teško se oteti dojmu da kod nas država godinama na privatnim investicijama gotovo ništa ne radi. Prije godinu dana pitao sam što Vlada kani napraviti u svezi s najavom Harley Davidsona da će dio proizvodnje preseliti u EU. Ili što Vlada kani napraviti s današnjom najavom da je Volkswagen odgodio svoju investiciju u Turskoj od 1,4 milijardi dolara?
Kad bismo se potrudili da privučemo investitore, pitanje rasta plaća u javnom sektoru bilo bi puno manje bolno. Ali pitanje investicija u Hrvatskoj je već godinama potpuno sporedno i nikom važno pitanje. Iz gore navedene kratke analize, čini se jasnim da bi se za zdravstvo i prosvjetu lako našao potreban novac za povećanje plaća kad bi se to zaista htjelo i kad bi se bez sentimenta i racionalno upravljalo proračunom.