Tjedan dana nakon završetka drugog kruga predsjedničkih izbora i pobjede Zorana Milanovića nastavljaju se analizirati čimbenici koji su doveli do tog ishoda. Vjerujem da će se većina sa mnom složiti da novoizabrani predsjednik nema tip ličnosti koji će na prvu izazvati simpatije. Određen teret predstavljalo mu je i prijašnje političko djelovanje s obzirom na to da je period u kojem je bio premijer većini građana ostavio gorak okus u ustima kao posljedicu duboke recesije u kojoj se zemlja tada nalazila. Konačno, ono što mu se najviše zamjera je često pokazan nedostatak taktičnosti u javnim nastupima.
Usprkos svemu navedenome, Milanović je odnio uvjerljivu pobjedu. Jedni za takav ishod krive Škoru, drugi HDZ, a treći ga pripisuju lošijem performansu aktualne predsjednice. Bilo kako bilo, Milanović je kroz kampanju i nekoliko runda debata prezentirao bogato političko iskustvo, znanje i snažan intelekt koji su zasigurno privukli barem dio neodlučnih glasača. Budućem predsjedniku tijekom cijele se kampanje predbacivala i kandidatura za poziciju koju je prije nekoliko godina nazivao simboličnom, ali možda je upravo ovo dašak realnosti koji nam je bio potreban i koji je znao cijeniti barem dio građana. Za sve one svjesne ustavnih ograničenja predsjedničkog djelovanja, naprosto je smiješno slušati predizborna obećanja koja uopće nisu u domeni predsjednika, a imali smo ih priliku čuti i u ovoj, ali i u prethodnim kampanjama.
Istodobno, baš radi spoznaje da uloga predsjednika države uistinu jest uvelike simbolična, Milanovićev nedostatak taktičnosti mogao bi biti velik nedostatak. Prva rečenica kojom se uloga predsjednika definira u Ustavu jest predstavljanje i zastupanje Republike Hrvatske u zemlji i inozemstvu. Ostavimo li ranije nastupe po strani, Milanović je i za vrijeme ove kampanje pokazao određenu razinu nestrpljivosti u komunikaciji prilikom debata, ali i izjave koje su, usuđujem se reći, neprimjerene budućem predsjedniku države. Podsjećam, oštro kritiziranje (da ne kažem vrijeđanje) srpskog predsjednika Vučića u prvoj debati bilo je apsolutno nepotrebno. Sam Milanović bio je rekao da predsjednik ne smije lagati, ali da smije prešutjeti istinu. Mislim da će se većina (a vjerojatno i sam Milanović s vremenskim odmakom) složiti da je upravo to bio pravi trenutak za prešućivanje osobnog mišljenja s ciljem održavanja solidnih odnosa sa zemljom u našem neposrednom okruženju koja nam je ujedno i važan trgovinski partner. Jednom je prilikom izjavio da će kao predsjednik govoriti bez dlake na jeziku o onom što je loše za Hrvatsku, ali i svemu onome što je za nju dobro. Ja bih tome dodala da je ključno znati i ne govoriti o pojedinim stvarima koje bi za Hrvatsku mogle biti loše ili stvoriti o zemlji lošu percepciju o inozemstvu.
Predsjednik države nema mogućnost direktnog uplitanja u ekonomsku politiku. Ipak, Ustavom je predviđeno da u suradnji s Vladom oblikuje i provodi vanjsku politiku, što predsjedniku daje širok spektar mogućnosti za promoviranje zemlje u inozemstvu, što, bude li uspješno odrađeno, može pozitivno doprinijeti daljnjem uključivanju Hrvatske u svjetske trgovinske lance, promicanju domaćih izvoznih proizvoda i turizma, kao i angažiranju domaćih kompanija za poslove u inozemstvu. Benefiti svega navedenoga izuzetno su značajni za dugoročno funkcioniranje ekonomije i upravo je ovo područje na kojem bi Milanović, vjerujem, mogao biti uspješan i dobro iskoristiti svoju dugogodišnju prisutnost u političkom životu te međunarodna poznanstva koja je stekao. Neovisno o tome koja će stranka pobijediti na nadolazećim parlamentarnim izborima, teško je zamisliti da s novim predsjednikom ne bi bila voljna surađivati na ekonomskom boljitku zemlje, ako ni zbog čega drugog, onda zbog negativne konotacije koju bi time stekli u javnosti.
Milanović ima sve predispozicije za uspješnih pet godina predsjedničkog mandata, tijekom kojih bi lako mogao pridobiti i one koji mu trenutačno nisu skloni bude li znao na pravi način iskoristiti sve svoje snage, a pritom nadvladati slabosti. Realnost, čvrst stav i međunarodna poznanstva odlične su karakteristike koje Hrvatskoj mogu donijeti mnogo toga dobrog, ali pod uvjetom da ne ostane sve samo na razini ideologije, nego konkretnih djela u skladu s ustavnim ograničenjima. Upravo je to vrsta angažmana koja je, u većoj ili manjoj mjeri, nedostajala svim njegovim prethodnicima. Istodobno, za većinu građana bahatost u komunikaciji najveći je grijeh budućeg predsjednika. Vježbanje poniznosti, kako pred građanima koji su ga izabrali tako i pred inozemnim vođama i kolegama, potencijalno je ključna stavka koja će odrediti koliko će Milanović biti uspješan kao predsjednik. Uostalom, upravo je snažan karakter u kombinaciji s poniznošću bio odlika nekih od najvećih svjetskih vođa te vjerujem da bi većina građana pozdravila razvoj budućeg predsjednika u ovom smjeru, čime bi zaista pokazao istinitost slogana da je predsjednik s karakterom.