Kad sam u prošloj kolumni pisao kako se kineske vlasti suočavaju s nespojivim ciljevima, nisam mislio da će se već danas SAD, Europska unija, pa tako i Hrvatska naći pred identičnim problemom - kako sačuvati zdravlje, a pritom ne uništiti gospodarstvo.
Put kojim se Hrvatska ovih dana kreće pokazuje koliko je zdravlje nacije važno. Nacionalni stožer civilne zaštite pretvorio se u ključnu instituciju uvodeći mjere bez presedana u suvremenoj povijesti: tako smo se našli u situaciji koju smo godinama priželjkivali - državu vode stručnjaci. Uz njih, Vlada suočena s ogromnom neizvjesnošću pozorno je saslušala dobronamjerne kritičare i hrabro krenula tražiti rješenja. I treće, pozitivno iznenađuje reakcija tzv. običnih ljudi koji se bez policijskih satova i pritvaranja ponašanju disciplinirano (o čemu svjedoče podaci koje je objavio Google u svojem Mobility Reportu), a uz to pokazuju i veliku dozu solidarnosti
Ono što je sad izvjesno jest da će razmjeri ekonomske štete u svijetu biti golemi. Očekujem stoga dodatnu pomoć gospodarstvima cijelog svijeta jer će dosad najavljene mjere pripomoći očuvanju gospodarstva, ali nakon toga će trebati potaknuti njegov oporavak. Krizna vremena pokazuju koliko su libertarijanske želje o minimalizaciji uloge države zapravo utopijske. Zbivanja u svim zapadnim državama pokazuju da se bez države nemoguće boriti s ovako teškim problemima te da državne institucije, od civilne zaštite, preko zdravstva, do policije i vojske, itekako imaju svoju funkciju, a da plaćanje poreza nije besmislena stvar.
Kriza u Hrvatskoj pokazuje da javna uprava, koju (s pravom) često kritiziramo, može u kratkom roku ponuditi izvrsna rješenja: Hrvatskom zavodu za zapošljavanje sada se pristupa elektronski, e-Propusnica je uvezala podatke Ministarstva uprave, MUP-a itd. Očito je da u tim službama ne rade samo uhljebi i to saznanje ćemo morati iskoristiti u budućnosti kako bismo sličnim inovativnim rješenjima unaprijedili usluge, ali i ostvarili trajne uštede.
Prošlotjedne mjere Vlade dobro su osmišljene - otpis poreznih i socijalnih davanja, ali i pomoć u isplati plaća daleko su konkretnija pomoć od ranije najavljivane odgode obveza. Pravilno je procijenjeno da se privatni sektor nalazi usred borbe za očuvanje proizvodnih kapaciteta i radnih mjesta te će mu ove mjere pomoći da prebrodi iduća tri mjeseca, nakon čega bi se, nadajmo se, stvari trebale početi vraćati u kakvu-takvu normalu. Naravno, udar na proračun bit će ogroman, uz pitanje što slijedi nakon tri mjeseca, ali političke alternative u ovom trenutku nema.
Ono što me u ovoj situaciji veseli su znakovi političkog sazrijevanja društva. Ova kriza bit će puno ozbiljnija od one iz 2008./2009. (koju smo vlastitim greškama u koracima produljili na 2013.), ali već sada je očita promjena razmišljanja - ni najveći samopromotori, ni nepopravljivi populisti ne pozivaju na uvođenje “kriznih” poreza.
Predsjednik Milanović svojom izjavom da će i javni sektor morati podnijeti svoj dio tereta konstruktivno se uključio u traženje rješenja - dovoljno je iskusan da razumije kako ovo nije trenutak za skupljanje političkih poena, a odgovorna i zrela reakcija tek ustoličenog predsjednika nešto je što nas istinski treba radovati.
Moram se još jednom vratiti na događaje iz 2008./2009. i podsjetiti na još jednu bitnu stvar. Tada je vladalo shvaćanje da sav teret krize možemo iznijeti sami. Čak je i pokojni guverner HNB-a Rohatinski, nošen uspjehom vlastitih nekonvencionalnih, pretkriznih mjera, smatrao da nam ne treba MMF. Stoga mi je drago čuti da Vlada već razgovara s međunarodnim financijskim institucijama; svaka pomoć i savjet u ovoj situaciji su dragocjeni, posebno imajući u vidu da nitko u ovom trenutku ne zna što nas u idućem razdoblju čeka.
Strategija Vlade u ovom trenutku glasi: zaštititi što se zaštititi može dok virus ne prođe. Hrvatskoj će puno značiti 1,15 milijardi eura iz europskog paketa pomoći vrijednog 37 milijardi eura, a tek ćemo vidjeti što će biti s inicijativom Europske komisije za skraćeno radno vrijeme, teškom 100 milijardi eura. Strateška odluka o priključenju Europskoj uniji mogla bi se pokazati važnom ne samo zbog direktne financijske pomoći koju će EU ponuditi zemljama članicama nego i zbog smanjenja percepcije rizika. Moram spomenuti kako se političari iz ekonomski najjačih država EU (Nizozemske i Njemačke) protive zajedničkom pristupu, što je razumljivo s obzirom na to da su oni ti koji bi to trebali financirati, međutim, mnogi ekonomisti iz tih zemalja ne dijele to mišljenje, nego pripremaju politički teren za zajednički pristup. Sastanak Eurogrupe ovaj tjedan pokazat će naziru li se pomaci u kreiranju zajedničkog pristupa potpore ekonomijama članica EU.
I za kraj, stručna i pravodobna reakcija na pandemiju, politička odlučnost da se u krizi ne dijelimo na one koji će živjeti po starom i one koji će sve to platiti te gotovo nezamisliva disciplina i solidarnost u najširim društvenim slojevima bude nadu ne samo u pogledu prevladavanja krize nego i ulijevaju optimizam u sposobnost preslagivanja rashodovne strane proračuna. Samo ćemo tako osigurati uvjete za ubrzan oporavak i stvaranje novih radnih mjesta, ali i generiranje izdašnijih poreznih prihoda.