Vlada je u Hrvatski sabor uputila prijedlog novog Zakona o minimalnoj plaći te je ujedno donijela Uredbu kojom se visina minimalne plaće u 2019. utvrđuje u bruto iznosu od 3.750,00 kuna. Tako je minimalna mjesečna neto plaća u Hrvatskoj za 8-satno radno vrijeme, a koje ne uključuje noćni rad i rad blagdanom, okruglih 3.000,00 kuna odnosno 9% viša nego u 2018.
S obzirom da je to već treće podizanje u mandatu ove Vlade, čime će minimalna plaća u trogodišnjem razdoblju porasti za nemalih 20%, valja objasniti zašto – u uvjetima niske inflacije i relativno niskih stopa gospodarskog rasta – takav rast zakonski propisane minimalne plaće nije nimalo bezazlen.
Studenti ekonomije već na prvoj godini fakulteta uče o efektima zakonskog određivanja minimalnih i maksimalnih cijena: kako roba i usluga, tako i rada. Postavljanje cijene iznad ili ispod ravnotežne (tržišne) cijene stvara negativne neželjene efekte u vidu nestašica, viškova i općenito tržišnih distorzija.
Na pojednostavljenom modelu, crtanjem agregatne ponude i potražnje te cijena i količina prije i nakon zakonskog propisivanja cijene, objašnjava se zašto takvo umjetno određivanje minimalnih i maksimalnih cijena ne funkcionira na željeni način – unatoč eventualnim dobrim namjerama.
Teorija i praksa
U kontekstu tržišta rada, zakonski određena minimalna cijena rada utječe na povećanje nezaposlenosti; preciznije, broj zaposlenih bit će manji od onog koji bi bio bez državnog intervencionizma, uz ostale stvari nepromijenjene (ceteris paribus).
Umjesto grafičkog skiciranja, možemo se poslužiti logičkom metodom reductio ad absurdum, što je ponekad najefektniji i najelegantniji način za ukazati na (ne)logičnost neke mjere. Naime, ukoliko se zakonskim propisivanjem minimalne cijene rada može preko noći poboljšati životni standard radnika koji najmanje zarađuju, zašto ne propisati da minimalna plaća umjesto tri tisuće kuna bude šest ili deset tisuća kuna? Zašto biti tako „skroman“ i neosjetljiv prema onima koji najslabije zarađuju?
Intuitivno je jasno da bi takvim povećanjem minimalne plaće došlo do ogromnog rasta nezaposlenosti, bujanja rada na crno, hiperinflacije i konačno kolapsa ekonomije koji bi značajno snizio životni standard u zemlji. To bi bile vrlo vidljive i jasne posljedice i zato nitko ne predlaže takvo drastično podizanje minimalca, no ako bi takvo povećanje imalo izrazito štetne posljedice, manje povećanje bi imalo samo manje štetne posljedice. Barem u teoriji.
Naime, brojna provedena znanstvena istraživanja o utjecaju minimalne plaće u praksi, ne daju tako jasne i nedvosmislene rezultate. Zato dobar dio ekonomista danas, unatoč standardnoj ekonomskoj teoriji, podržava uvođenje i/ili dizanje minimalne plaće.
Njemačka profitirala
Primjerice, Njemačka je – kao jedna od posljednjih velikih zemalja koja nije imala institut minimalne plaće – uvela minimalnu plaću 2015., a istraživanja za sada pokazuju kako ne samo da nije došlo do pada zaposlenosti, već su plaće rasle, nejednakost u dohotku smanjene, a nezaposlenost je na rekordno niskim razinama.
Ipak, treba biti vrlo oprezan jer su iskustva različita i neka druga istraživanja potvrđuju standardnu teoriju. Naime, moramo biti svjesni ograničenosti takvih istraživanja jer se u standardnom modelu uvijek naglašava ono „ceteris paribus“, što znači uz pretpostavku da su ostale varijable nepromijenjene.
S obzirom da je stvarnost vrlo kompleksna, u takvim i sličnim istraživanjima gotovo je nemoguće isključiti utjecaj ostalih varijabli. Primjerice, gospodarske se okolnosti kreću u ciklusima pa tako nije svejedno u kojem se trenutku uvodi odnosno podiže minimalna plaća: u Njemačkoj, kao i u cijeloj EU, od 2015. traje faza snažnog gospodarskog uzleta koji generira rast zaposlenosti i plaća, stoga bi mogli argumentirati kako ni uvođenje minimalne plaće nije moglo poništiti eventualne negativne efekte te mjere. Isto tako, u fazi recesije, ukidanje minimalne plaće vjerojatno ne bi spriječilo da dođe do otpuštanja radnika i pada realnih plaća.
Produktivnost je ključna
Protivnici minimalne plaće i načelno smatraju kako je svako zakonsko propisivanje minimalne plaće nemoralno jer država ne bi trebala imati pravo ljudima propisivati za koliku plaću bi netko smio raditi; to bi trebala biti stvar slobodnog dogovora između radnika i poslodavca. Thomas Sowell, američki ekonomist afroameričkih korijena, često je naglašavao i rasističku povijest zakona o minimalnoj plaći jer je u SAD-u takav zakon prvotno donesen kako bi se zaštitilo bjelačko stanovništvo od konkurencije crnačkog (koji su svoj rad nudili za nižu cijenu).
Za minimalac u pravilu rade oni s najslabijim kvalifikacijama, dugotrajno nezaposleni, oni bez posebnih znanja, vještina, iskustava i drugih stvari koje utječu na produktivnost radnika. Ako se minimalna cijena rada zakonski postavi na razinu koja je veća od produktivnosti tih radnika, oni jednostavno neće biti zaposleni. Poslodavac neće zaposliti nekoga čiji je trošak rada veći od koristi koju taj radnik stvara.
Dakle, propisivanjem i podizanjem minimalne cijene rada država najčešće najviše štete nanosi onima kojima je namjeravala pomoći: ako se time snižava mogućnost da oni s najslabijim kvalifikacijama uopće pronađu ili zadrže posao, a što im pomaže u stjecanju potrebnog iskustva, radnih navika, znanja i kontakata za bolje plaćeni posao kasnije, kako im zakon o minimalnoj plaći može koristiti?
Tko ima koristi od minimalca?
Eventualnu korist u obliku veće plaće imat će oni koji zadrže posao, ali ako će neki drugi zbog toga ostati bez posla ili pak uopće neće imati priliku ući u svijet rada neko vrijeme, mora se postaviti pitanje opravdanosti takvih politika.
Činjenica je da zemlje bez propisane minimalne plaće imaju osjetno nižu stopu nezaposlenosti od zemalja koje imaju zakonski određenu visinu minimalne plaće – a radnik bez posla je najnezaštićeniji radnik. Ukoliko već postoji zakonski propisana minimalna plaća, istraživanja ukazuju kako je važno da ne bude određena previsoko u odnosu na prosječnu i medijalnu plaću u zemlji kako bi se izbjegli negativni efekti.
Time dolazimo na početnu tezu ovog teksta kako rast minimalne plaće u Hrvatskoj veći od 20% u posljednje tri godine, što je više od rasta ostalih plaća u zemlji, nije nimalo bezazlen. Naime, na priloženom grafikonu možemo vidjeti kako ovim posljednjim dizanjem minimalca Hrvatska ulazi u skupinu zemalja s najvišim udjelom minimalne plaće u prosječnoj i medijalnoj plaći.
Neka istraživanja pokazuju kako zakonski propisana minimalna plaća nema značajne negativne efekte dok je god određena na ispod 50% medijalne plaće, no nakon te razine rizici značajno rastu. Od ove godine minimalna plaća u Hrvatskoj (3.750,00 kn bruto) iznosi čak 54% medijalne plaće (koja je u rujnu ove godine, što je posljednji trenutno dostupan podatak, iznosila 6.972,00 kn bruto). Promatrano u neto iznosu, udio je još veći odnosno oko 59% (3.000,00 kn / 5.100,00 kn).
Populizam oporbe
Tako je minimalna plaća u Hrvatskoj, po brojnim pokazateljima drugoj najnerazvijenijoj članici EU, od 1. siječnja 2019. viša nego u devet država EU. Umjesto da oporba napada Vladu kako ne može propisima podignuti životni standard radnika, u trenutnoj saborskoj raspravi možemo čuti kako su zahtjevi vodećih oporbenih političara da minimalna plaća u Hrvatskoj bude – 4 tisuće kuna neto!
To je samo jedan u nizu dokaza koji pokazuju da oporba nije nikakav kvalitetan korektiv vladajućih već da se i jedni i drugi natječu u najprizemnijem obliku populizmu.
Naime, čak i udružene sindikalne organizacije u Europi traže da minimalne plaće u zemljama EU budu 60% medijalne, što znači da tu razinu smatraju idealom za koji se treba boriti; podizanjem minimalne mjesečne neto plaće na 4 tisuće kuna u Hrvatskoj ista bi porasla na 78% medijalne, što bi nesumnjivo imalo brojne negativne neželjene efekte.
Zaključno, već ovim povećanjem minimalne plaće na 3.000,00 kuna neto, Hrvatska je zašla u opasan teritorij. Hrvatskoj trebaju zakoni, uredbe i reforme koje će omogućiti veće stope gospodarskog rasta, zaposlenosti i plaća, a uredbe o minimalnoj plaći nisu jedne od tih. Sada smo na vrlo skliskom terenu i svako sljedeće povećanje minimalca može imati puno veće troškove od eventualnih koristi.