Tvrdnju da stvarnost nakon završetka pandemije više nikada neće biti ista kao što je bila prije pojave koronavirusa testirat ćemo vrlo brzo. Male su šanse da se neće pokazati točnom. Naime, neovisno o posljedicama same pandemije, tehnološki razvoj danas je toliko brz da se u dvije godine stvarnost naočigled mijenja. Sama pandemija je neke od tih trendova ubrzala, no zapravo većina njih realizirala bi se i da zaraznog kineskog virusa nikad i nije bilo.
Utoliko, sad kad se nazire svjetlo na kraju dugog tunela epidemiološke borbe, nameće se pitanje: kako će izgledati energetika poslije covida? Na najopćenitijoj razini čini se poprilično izvjesnim kako će energetska tranzicija u razdoblju nakon koronavirusa ići brže nego u razdoblju prije njega. Dijelom je to posljedica i političkih promjena, naročito u SAD-u, no čini se kako su se trendovi u pojedinim segmentima tog procesa, poput širenja elektromobilnosti, znatno ubrzali.
Tijekom prva tri mjeseca udjel potpuno električnih i plug-in hibrid automobila u ukupnoj prodaji novih automobila u Europi dosegnuo je respektabilnih 15 posto. A u budućnosti će samo rasti, i to znatno bržom stopom. Također, iza nas je još jedna godina rekordnih ulaganja u razvoj proizvodnih kapaciteta iz obnovljivih izvora energije, a s obzirom na to da će za zelene investicije biti alocirana trećina od 750 milijardi eura vrijednog Europskog plana za oporavak i otpornost, može se očekivati da će se i investicijska aktivnost u tom sektoru tijekom sljedeće tri godine intenzivirati.
Ipak, ono što je možda ključno jest da su trenutačne tržišne okolnosti iznimno poticajne za ubrzanu tranziciju. Nakon rekordno niskih razina prošle godine, cijene nafte su se ove godine oporavile. Cijena - za nas referentnog - tipa nafte Brent ovih je dana dosegnula vrlo visokih 70 dolara po barelu. Taj rast cijene translatira se u rast maloprodajne cijene naftnih derivata, pa se ekonomska računica za kupnju inicijalno skupljeg vozila pogonjenog strujom poboljšava. Slične efekte vidimo i u elektroenergetici gdje je enormni rast troška ugljikovih emisijskih jedinica (više od 50 eura po toni) utjecao i na rast cijene električne energije, što onda pozitivno utječe na rentabilnost ulaganja u gradnju novih zelenih postrojenja, ali i na implementaciju tehnologija izdvajanja i skladištenja ugljika (CCS).
Pritom bi značajan utjecaj mogla imati i nadolazeća inflacija, odnosno očekivanja nadolazeće inflacije. Naime, kako je kapital još uvijek relativno jeftin i obilno dostupan, a makroekonomisti najavljuju značajan rast inflacije u srednjem roku, ulagači će biti zainteresirani danas kapital plasirati u ulaganja koja mogu vrijednost sačuvati od inflatornog gubitka. Kako poticajne sheme za obnovljive izvore energije u sebi često sadrže mehanizam usklađivanja s inflacijom, interes za njih bi mogao porasti. A veći interes ulagača nadmetanjem će dovesti do nižih cijena. I tako bi se kotač mogao zakoturati brže nego ikad prije...