Jučer objavljeno istraživanje Europske komisije, prema kojem hrvatski građani imaju uvjerljivo najmanje povjerenje među svim europskim nacijama u neovisnost sudaca, vjerojatno je najbolje upozorenje Vladi premijera Plenkovića o tome gdje je stanje doista alarmantno loše. Neki će reći da se u tom istraživanju radi “ipak samo” o percepciji građana, ali duboko vjerujem da građani, ako ništa drugo, intuitivno prepoznaju pravu dubinu problema. A problem, uostalom, u značajnom dijelu i nije neka viša matematika, prilično ga je lako prepoznati. Čak bih rekao da je u pojedinim primjerima toliko očigledan da je tragikomičan.
U osnovi nepovjerenja prema neovisnosti sudstva leži činjenica da ni političari na vlasti ni suci ne vjeruju previše u institut neovisnosti sudstva, pa to uporno javno pokazuju te pojedine slučajeve dovode do granice pravosudne parodije, do čistih apsurda.
Primjerice, u jednoj sam već kolumni postavio pitanje da li to suci koji odlučuju o otvaranju stečaja Uljanika doista sude tj. donose neovisne sudske odluke ili čekaju što će im preporučiti emisari vlasti. Kad bi suci u slučaju Uljanika doista sudili, onda bi vjerojatno davno pokrenuli stečaj. Svi zakonski uvjeti za pokretanje stečaja tu su već neko vrijeme. Da je kojim slučajem stečaj pokrenut i prije dvije godine, ta bi odluka bila neoboriva. Radi se o teško nesolventnom i potpuno besperspektivnom poduzeću koje može opstati jedino uz nevjerojatno izdašnu državnu pomoć. Budući da država sudu nije predočila jasne dokaze o tome kako i u kojim iznosima namjerava pomoći, bilo bi logično da je sud jednostavno proglasio stečaj te tako pokazao odgovornost prema Uljanikovim vjerovnicima, među kojima su i radnici tog velikog škvera. Međutim, s obzirom na to da gleda kako će im namignuti ekipa iz ministarstva, županije ili grada, sud produljuje agoniju te na sebe preuzima upravo nevjerojatnu odgovornost produbljivanja ukupne financijske štete. Poznato je, naime, da Uljanik već dulje vrijeme funkcionira kao velika peć u koju se ubacuje novac, a to sumanuto loženje novca poreznih obveznika hitno treba zaustaviti. Najbolji aparat za gašenje požara u peći koja guta državni novac jest stečaj.
Uz to, zanimljivo je da više poznatih hrvatskih sudaca počinje zvučati kao da su političari, a ne suci. A brisanje tanke granice između neovisnog suca i političara aktivista vrlo je mutna i opasna zona u kojoj si svaki pojedinac, koliko god bio inteligentna biološka jedinka, samo može umišljati da će znati prepoznati granicu dobrog ukusa, poštenja i zdravog razuma. Sa zakonitošću će im čak biti nešto lakše jer i mi kao i neke druge europske zemlje imamo kontradiktorne zakone po pitanju sudaca koji žele biti politički aktivisti ili, jednostavnije rečeno, političari.
Uvjerljivo najdalje iz zone sudačke neovisnosti u zonu politike, pa čak i politikantstva ušao je poznati sudac Mislav Kolakušić. S obzirom na to da se očigledno radi o vrlo inteligentnom čovjeku, teško je procijeniti zbog čega u svojem političkom aktivizmu ne vidi niz potencijalnih opasnosti za vlastitu sudačku neovisnost. Razlog je možda jako jednostavan. Taj razlog moram oprezno formulirati u obliku pitanja kako gospodinu Kolakušiću ne bih dao šansu da me tuži te da mi pritom sudi neki njegov sudac prijatelj sa sličnim stavovima o inače neprihvatljivom političkom aktivizmu među sucima: je li Kolakušiću više stalo do politike nego do neovisnosti sudstva?
Prilično je očigledno da je Kolakušić cijeli niz godina jedan od onih sudaca koji želi zastupati pravorijek koji će imati dobar odjek u masama. To je nužni poriv svakog političara, ali je pitanje pogoduje li takav mentalni sklop minimalnoj nužnoj nepristranosti sudske prakse pri implementaciji postojećih zakona. No, pustimo to na stranu. Ono što pomalo zastrašuje ipak je konkretna činjenica da se sudac Kolakušić doista kandidirao na izborima za Europski parlament te da pri tome koristi medijske manipulacije kakvih bi se posramili najgorljiviji populisti gladni vlasti kao vuci koji nisu ništa jeli barem dva tjedna.
Što je to, konkretno, zastrašujuće u Kolakušićevoj odluci da krene u političku utrku? Prvo, europska pravila dopuštaju kandidaturu sudaca, ali bi ga sama sudačka branša zbog hrvatskih propisa o političkom aktivizmu već trebala izbaciti iz sudnice. Ništa se po tom pitanju ne događa. Zašto?
Nije neobično da suci idu na izbore, kao, recimo, u Sjedinjenim Državama, ali ipak ne bi trebali aktivno sudjelovati u političkim kampanjama. No, Kolakušić je otišao dalje od obične kampanje, on je vodi prikriveno - osnovao je portal Antikorupcija.hr koji očigledno nema zadaću borbe protiv korupcije, nego se fokusirao na promociju lika i djela suca Kolakušića, obračune s kolegama sucima i diskreditiranje medija koji su se drznuli nešto pisati o njegovu radu. Kad bi to učinio netko od političara, vjerojatno bi bio izložen žestokoj javnoj kritici zbog a) neprimjerenog napada na medije, ali i b) dvoličnosti jer pod krinkom antikorupcionizma vodi političku samopromociju. Međutim, u slučaju suca (!) Kolakušića, koji je već zbog toga što je sudac u puno osjetljivijoj poziciji nego obični političari, ta žestoka javna kritika maltene je u potpunosti izostala.
Ljudi moji, ja se bojim možebitnog potencijalnog političkog uspjeha suca Kolakušića, a još se više bojim mogućnosti da završim u sudnici tog neovisnog suca ili nekog njegova istomišljenika među sucima. Čovjek koji je toliko vlastohlepan da iz sudačke fotelje osniva portal Antikorupcija.hr kako bi se samopromovirao, neće prezati ni od čega da bi realizirao svoje zamisli. Nije to dobro.
Još nekako, recimo, razumijem da na stranici Antikorupcija.hr imate posebnu rubriku Mislav Kolakušić u kojoj stoji hvalospjevni životopis Mislava Kolakušića. Međutim, ako portal Antikorupcija.hr ima rubriku tobožnjih Vijesti, onda se imate pravo upitati bavi li se tu netko zbog nečije političke promocije produkcijom fake newsa. Neobično je da na prvom ekranu Vijesti portala Antikorupcija.hr imate šest “vijesti” s glorificiranjem Mislava Kolakušića i tri napada; dva na medije i jedan na “suce neprijatelje”. Ima u toj rubrici takozvanih vijesti i jedna inovacija u režiji suca Kolakušića: objavili su kako su doznali da Jutarnji priprema nekakav koordinirani medijski napad na suca Kolakušića te da smo mi u Jutarnjem prvo radili po narudžbi Zorana Milanovića, a sada to radimo u režiji Andreja Plenkovića. Fora. Baš pišemo svi skupa kako nam netko dirigira. Imamo li ih pravo tužiti?
Uz taj tobožnji news o nekom budućem tekstu Jutarnjeg, portal Antikorupcija.hr je, gle čuda, pustio niz groznih, utuživih komentara, između ostalog, na račun medija i novinara. Spominju se u tim komentarima korumpirani, lopovi, kriminalci, pokvarenjaci, kurve, šupci, izdajnici, mafija, bagra, “govna koja su isplivala na površinu”, “banda koja je gonjena na goli otok da tuca kamen”… Pretpostavljam da je tko god radi Antikorupciju.hr izbrisao svaki negativni komentar na račun gospodina Kolakušića. Mi koji doista radimo u neovisnim medijima, za razliku od ekipe na Antikorupcija.hr, dobro znamo da takvo jednoumlje u atmosferi linča medija i drugih kolega sudaca jednostavno ne postoji, pa stoga puštamo i zlurade komentare na vlastiti račun osim ako to novinari zbog zaštite vlastitog digniteta ne zabrane.
Ako to što radi Antikorupcija.hr nije manipulacija koje se svi skupa trebamo jako bojati, onda ne znam što je. Zamislite da taj čovjek jednog dana osvoji vlast? Na što je sve doista spreman?
Uzgred, znate li kako se potpisao taj veliki novinar koji služi Mislava Kolakušića na Antikorupciji.hr? Pomoći ću vam: autor je Administrator.
Pozivam stoga gospodina Administratora da nam otkrije kolika mu je plaća, tko mu je daje i čije je uredničke naputke dobivao.