Vijest od četvrtka: župani i gradonačelnici podržavaju Vladine mjere, ali zabrinuti su za svoje proračune. Pitanje: što su dosad sami napravili kako bi njihovi proračuni bili stabilni i otporni na iznenadna krizna razdoblja?
Ovlasti lokalnih uprava su ograničene, ali nisu male. One upravljaju javnim dobrima, javnim prostorom, poslovnom geografijom, a posredno i demografijom područja za koje su zadužene. Župani i gradonačelnici u pravu su kada kažu da im centralna državna politika dosad nije značajno pomogla u razvoju, ali uspješni dijelovi Hrvatske, a ima ih, pokazuju da su sposobnost i znanje onih koji upravljaju lokalnim zajednicama često važniji od toga tko sjedi na Markovom trgu u Zagrebu.
U svojoj prvoj, široko citiranoj analizi Vladinih prvih, zasad nimalo iznenađujućih i ne previše oštrih mjera, hrvatski najčitaniji ekonomski analitičar Velimir Šonje izračunao je da će državu samo isplata tromjesečnog minimalca radnicima posrnulih tvrtki stajati jedan posto BDP-a, a financijsko-kreditne mjere dodatnih 3,5 posto.
Šonje je precizan koliko to može biti, ali problem je što ni on, ni nitko drugi danas ne može reći s kakvim ćemo BDP-om dočekati kraj godine. Sada više nije pitanje hoće li BDP porasti jedan ili 0,1 posto. Danas govorimo o tome hoće li se ekonomija smanjiti za petinu, četvrtinu, a možda i više.
To je križ zemlje kojoj je turizam “najstabilniji motor ekonomije” i s otprilike 18-postotnim udjelom ne samo veliki punjač BDP-a, nego i kreator naknadne, zimske potrošnje, kada vlasnici sezonski hiberniranih turističkih biznisa na obali u regionalnim trgovačkim centrima prazne svoje nabrekle lisnice i kad građevinari i proizvođači namještaja apartmane i hotele na obali pripremaju za sljedeću sezonu koja dolazi. Zato neka mi oprosti inače solidan analitičar Ivica Brkljača, ali njegovu tezu da bi “na kraju turizam mogao najmanje biti pogođen krizom” ne smatram održivom, čak ni uz elaboraciju mogućeg oživljavanja kolovoškog kraka sezone (što se, doduše, prije tjedan dana u vrijeme kada je Brkljača pisao članak još moglo činiti realnim).
Točno je da će pad izvoza u BDP vjerojatno zagristi više od kolapsa turizma, jer ukupan robni izvoz doista vrijednošću nadmašuje prihod od turizma, ali izvoz je, kao i uvoz, sastavljen od niza nepovezanih ili strukovnim klasterima rahlo povezanih komponenti. Dio hrvatskih izvoznih biznisa, pogotovo onih temeljenih na novim tehnologijama i s turizmom nepovezanim uslugama, i u krizi će nastaviti poslovati. Jednako vrijedi i za uvoz.
U scenariju koji se još prije nekoliko dana činio najlošijim, a danas izgleda realnim, slijedi nam urušavanje domaće potrošnje i strelovit rast nezaposlenosti.
Sad slijedi nešto liberalnom (što znači i mojem) uhu svetogrdno, o čemu sam već pisao u subotu, ali se vjerojatno izgubilo u gomili slova. Posljednji članak francuskog pikettyjevskog dvojca Emmanuel Saez - Gabriel Zucman nudi nam naime mogući recept za prigušivanje krize, doduše privremen i kratkoročan, ali ipak dovoljno trajan da bi mogao izdržati tri do četiri pandemijska mjeseca. Njihova je računica jednostavna: država bi u razdoblju nametnutog zastoja trebala biznisima financijski kompenzirati rupu u operativnom prihodu (ne u zaradi!) i otkupiti neprodane viškove zaliha. Tako bi poslodavcima omogućila da zadrže zaposlene, a tvrtkama financirala hladni pogon, do ponovnog pokretanja biznisa.
Saez i Zucman izračunali su da bi tromjesečni 40-postotni pad potražnje za robama i uslugama nacionalnu ekonomiju kojoj se dogodi stajao otprilike 10 posto godišnjeg BDP-a. Vlada bi taj gubitak mogla kompenzirati transferom 10 posto BDP-a teškog financijskog paketa privatnom sektoru, što bi se financiralo javnim dugom (EU to sad dopušta). Kada kriza završi, dogovorio bi se porezni model otplate novonastalog duga.
Sad naravno slijedi pitanje mogu li poduzetnici u Hrvatskoj (bilo gdje) podnijeti dodatno porezno opterećenje, kada znamo da je privatni sektor već sada preopterećen nametima. Odgovor je - mogu, ako se porezne stope rasporede razumno i ako će Vlada ubuduće dugom znati upravljati. U prijevodu: i veći porez je bolji od bankrota, ako ne bankrotirate zbog poreza. Zato je važno da se u kriznom razdoblju razradi novi, drukčiji porezni sustav koji će, unatoč ukupnom povećanom trošku, mlade i male, ali zdrave biznise skinuti s respiratora. U takvom bi sustavu najveći i najbogatiji trebali platiti veću cijenu krizne intervencije, ali dugoročno, to je isplativo svima zbog zadržavanja domaće potražnje i spašavanja domaćeg tržišta rada.
Optimistična točka stiže na kraju koji, ne potraje li pandemija predugo, a medicinari zasad predviđaju da neće, ako ni zbog čega drugog, zbog zamora virusa i u prvom valu epidemije stečenog “imuniteta krda”, ipak postaje hepiend. To je trenutak kada bi trebalo doći do velike eksplozije ekonomije, buma koji u Hrvatskoj zapravo nikad nismo doživjeli, a koji bismo, s obzirom na relativno razumno upravljanje ekonomskim, a pogotovo financijskim sektorom politike, ovaj puta mogli dočekati spremniji nego ulazak u EU na vrhuncu ozbiljne krize eurozone.
Ne postoji način da kroz krizu koja je stigla s koronavirusom prođemo jednostavno, jeftino i lagodno. Vlada, lokalne uprave, ali i mi sami odgovornim ponašanjem u krizi, odredit ćemo konačnu cijenu pandemije.