Distopijska scenografija polurazrušenog Centra Kaptol, gdje su na gornjoj etaži prekrivenoj crnim ceradama (zbog građevinskih radova) preživjeli jedino blještavi i najskuplji dućan s hranom u gradu, solidna pivnica i neo-retro bar kinematografskog multiplexa, savršeno je u petak odgovarala predstavljanju solidne knjige Velimira Šonje i Darka Polšeka. “Prešućeni trijumf liberalizma”, zapravo je analitička, često osobna priča o padu Berlinskog zida i ne samo našoj, ali gotovo svagdje zalutaloj tranziciji. Zaključak da nam je danas bolje teško je poreći, kao i tezu da smo, od ’48. nadalje, ipak bili sretniji od drugih.
Tko je od nas prije jeseni 1989. htio vidjeti ili iskusiti željeznu zavjesu, mogao je otići u Berlin. Jugoslaveni su, za razliku od ostalih iz istočnog bloka, imali privilegiju šetnje cijelim gradom i u onim, za Berlince željeznim vremenima. Check Point Charlie nas je doživljavao kao zapadnjake, iako su, kada bismo prošli barijeru, ruski vojnici na istočnoj strani zida bili namrgođeni. Mogli smo u jednom danu biti na obje strane grada, istočnoj gdje je jezik na službenim zgradama bio ruski (sa sitnim prijevodom na njemački) dok su zgrade čuvali vojnici s ruskim karabinima, a onda se s druge, humanije strane zida prepustiti skupom hedonizmu Zapada. I to je bilo koliko depresivno, toliko i olakšavajuće. Znali smo da nama nije tako loše kao onima s istočne strane zida. Bili smo relativno siromašni, usporedivo slobodniji, ali i bez vidljive perspektive napretka na obzoru.
Ne tako mali broj ljudi, međutim, razmišlja drukčije.
“Logika i analiza Marxova ‘Kapitala’ i danas jasno pokazuju da kapitalizam ne može biti zadnja riječ povijesti”, kaže Egon Krenz, zadnji šef DDR-a u razotkrivajućem intervjuu koji je u petak objavio Politico. Krenz je uvjeren da većina Istočnih Nijemaca nije željela demokraciju zapadnog stila. “Htjeli su putovati, imati automobile, kupovati elektroniku... Da smo uspjeli dosegnuti takvu ekonomiju, pitanje je gdje bismo bili danas”, kaže. Veliki je štovatelj kineskog političkog modela “koji je milijune ljudi izvukao iz siromaštva”.
Iako je pao sa Zidom, Krenz stanovnicima bivšeg DDR-a ni danas nije nepoznat. Njegova zadnja knjiga “Mi i Rusi, odnosi Berlina i Moskve u jesen ’89.” pomela je knjižare kao jedan od najvećih bestselera godine. Nije teško dokučiti zašto. Krenz poručuje Istočnim Nijemcima da se ne trebaju sramiti ničega. Čak i kada, a to je rijetko, priznaje da je DDR griješio, to relativizira činjenicom da se “sve to događalo davno”.
Važno je, međutim, ono što govori dalje: “Velik broj Istočnih Nijemaca osjeća se građanima drugog, pa i trećeg reda”, kaže i poziva se na rezultate nedavnih anketa. I to je doista bolna istina. Istočni Nijemci, kao i dio bivšeg sovjetskog bloka koji je ostao izvan Schengena, zajedno s Hrvatskom, koja ni onda kao ni danas nije bila ni tu ni tamo, ali i značajan dio građana odavno schengenske Poljske i Mađarske, Bruxelles osjećaju kao novo središte pritiska, nešto što je za većinu nekad bila Moskva, a za nas Beograd. Pogrešno, jer nije tako zamišljeno, ali i sve točnije jer nijedna strana još nije posve prihvatila činjenicu da bismo u još nedovršenom projektu Europske unije svi trebali biti izjednačeni.
Krenz nostalgično prizivanje ideala Istočne Njemačke smatra znakom čvrstog karaktera, nikako deluzijom. Nekome sa strane to se može činiti čudnim, jer riječ je ipak o danas ujedinjenoj Njemačkoj, najbogatijoj i najsnažnijoj državi EU. Značajan broj “Istočnih Nijemaca”, međutim, u takvoj se državi ne osjeća sretno. Zaustavljeni u društvenom razvoju sredinom prošlog stoljeća oni, kao i Poljaci, Mađari, a dijelom i građani postjugoslavenskih država, pokušavaju nastaviti tamo gdje su stali, što je pogrešno i, srećom, nemoguće.
Da se vratim Šonji i Polšeku koji pišu kako su na dan pada Berlinskog zida bili dovoljno stari i sposobni za promatranje, uočavanje i analizu, ali i dovoljno mladi za velika očekivanja. “ Nešto smo pamtili, nešto shvaćali, više toga propustili”, napisali su. Ključan citat: “Premda bi se većina važnih autora složila da je svijet od 1989. postao bitno bolji, njihovi se odgovori na pitanje ‘Ima li šanse da taj bolji svijet potraje?’ uvelike razlikuju. Današnje marifetluke - trgovačke ratove, manipulacije tečajevima, korupciju, poigravanje izbornim sustavima, pritiske na medije, proglašavanje svakog internacionalizma i migranta druge boje kože ugrozom nacije i nacionalnih interesa - kritičari će proglasiti posljedicom viška slobode. Mi pokušavamo obrazložiti da problemi svijeta 2019., u kojima ima puno naznaka regresije liberalizma, proizlaze iz prešućenog trijumfa te ideje. Poricanje doprinosa liberalizma ljudskom razvoju i odbijanje da se institucije i politike pojedinih država i međunarodnih asocijacija nastave dograđivati na liberalnim temeljima, posljednjih trideset godina nikada nisu bili prisutniji. Moguće je da su te dvije stvari u međusobnoj vezi.”
Jesu, naravno.
Još jedna knjiga o našoj prošlosti, nikako da dočekamo pogled prema budućnosti, rekao mi je jedan od Šonjinih i Polšekovih gostiju. Ima pravo, možda je to sljedeći veliki posao za autorski dvojac koji je zasad pokazao da razumije korijene naše, od prošlosti značajno bolje, ali ipak za mnoge razočaravajuće sadašnjosti.