Komentar na tekst Ive Bićanića

I privatnici moraju promisliti svoju ulogu u novoj ekonomiji. Dobar primjer je u Leskovcu

Zahtjevima poduzetnika nedostaje autorefleksije na vlastitu poziciju i odgovornost u novoj, zdravijoj nacionalnoj ekonomiji
Ilustracija
 Tomislav Kristo / CROPIX

Usprkos općem, i po svemu sudeći osnovanom, zadovoljstvu hrvatske javnosti drugim paketom antirecesijskih ekonomskih mjera koji je prošlog tjedna predstavila hrvatska Vlada, društveno je korisno da taj sklad tu i tamo naruši i koji disonantni ton.

Nezahvalnu ulogu dežurnog gunđala, kao i mnogo puta dosad, preuzeo je umirovljeni profesor makroekonomije Ivo Bićanić. Analizirajući Vladine ekonomske mjere u tekstu objavljenom na portalu ideje.hr, Bićanić se, među ostalim, zapitao koju su odgovornost kroz te mjere - za razliku od drugih dvaju čimbenika socijalnog partnerstva (države i radnika) - preuzeli poslodavci, ustvrdivši kako “za njihov račun država čuva radna mjesta i daju im se ogromne pare i sve se organizira oko njihovih interesa, a da oni zapravo nisu preuzeli nijednu obavezu”.

Naravno, uvijek budna internetska bojna antiuhljebskih batinaša munjevito je reagirala nastojeći Bićanićeve zaključke derogirati kao pristrane, temeljem činjenice da je članak objavio na portalu čiji je izdavač sindikat koji vodi omraženi im Vilim Ribić. Ipak, zanemarimo li taj vulgarni diskurs, pitanja koja otvara Bićanić zaslužuju daljnje razmatranje.

Ako će kriza u koju smo ušli - a te se poruke ovih dana papagajski ponavljaju na svim razinama i platformama - uistinu rezultirati trajnim promjenama u našoj ekonomiji, ne iziskuje li ta perspektiva onda i redefiniranje tripartitnih odnosa na kojima počiva naš društveni ugovor. Trajna rezonancija prošle recesije koja traje do danas je nezadovoljstvo “privatnog sektora” nedostatkom solidarnosti “javnog sektora” u snošenju tereta koji je kriza izazvala te konzekventni pozivi na racionalizaciju u sustavu državnih i javnih službi.

Kako iz Vladinih mjera, ali i izjava njezinih najviših dužnosnika, poprilično nedvojbeno proizlazi da će reakcija na krizu ovoga puta biti “solidarnija”, logično je pitanje zahtijeva li ta nova realnost i novu poziciju “privatnog sektora”. Zahtjevi poduzetnika tijekom ove krize dosad su bili posvećeni apelima na socijalizaciju troška krize i smanjenje financijskih opterećenja njihovu poslovanju kroz razne forme redukcija u “javnom sektoru”.

Većina tih zahtjeva je utemeljena i adekvatno argumentirana, ali je nepotpuna utoliko što ne uključuje bilo kakvu formu autorefleksije na vlastitu poziciju i odgovornost u novoj, zdravijoj nacionalnoj ekonomiji koja se aspirira graditi. Dakako, odgovor na ovu tezu može biti lakonska tvrdnja kako su poduzetnici kao stvaratelji nove vrijednosti ključni segment prosperitetnog društva, pa stoga nikakav “commitment” od njih i nije potreban, do onoga da će poslovati i širiti svoje poslovanje što je više moguće. Ipak, u sve prihvaćenijem konceptu “shareholder” kapitalizma puko stvaranje vrijednosti više nije dovoljno. Ilustrativan primjer u tom kontekstu dolazi iz srpskog grada Leskovca, gdje je proteklih dana trajao pravi mali rat između korejske korporacije Yura koja tamo ima tvornicu kabelskih sklopova i lokalnih zdravstvenih vlasti.

Naime, nakon što je gradski štab za krizne situacije zbog opasnosti od širenja koronavirusa naložio prekid proizvodnje u pogonu u kojem radi tri tisuće radnika, Yura je to ignorirala naloživši radnicima da nastave s radom. Radnici su odbili tvrdeći da su i inače izloženi nepropisnim uvjetima rada, na samo pola metra udaljenosti, bez zaštitnih maski i ostale opreme. Napetost je trajala nekoliko dana, dok nije smirena kompromisom po kojem su smjene do daljnjega reducirane na 200 radnika dobrovoljaca. Ipak, cijeli incident samo je nova crtica na dugom popisu radničkih pritužbi na rad u Yurinim pogonima, čije je otvaranje srpska država poduprla s oko sedam tisuća eura po otvorenom radnom mjestu. U međuvremenu su tamošnji mediji u više navrata izvještavali o sustavnim metodama fizičkog i psihološkog mobinga kojem su radnici izloženi u ime postizanja ciljeva rasta produktivnosti proizvodnje, a među kojima su i javno popisivanje bolesnih, reduciranje prava odlaska na toalet i efektivno onemogućavanje sindikalnog udruživanja.

Kako će i Yura, kao veliki srpski poslodavac i tvrtka izložena krizi autoindustrije, vjerojatno koristiti neke antirecesijske mjere koje će nuditi tamošnja vlada, nameće se pitanje ima li srpsko društvo - kao kumulativni financijer te pomoći - pravo tražiti da Yura promijeni neke od svojih dubioznih poslovnih praksi. Primjera, iako manje radikalnih, našlo bi se i u Hrvatskoj, pa je stoga pred svima onima koji danas pretendiraju javno zastupati interese “privatnog” sektora i da se jasno odrede prema njima - praktično, a ne deklarativno. U idealnoj varijanti postkoroničnog društvenog konsenzusa država bi se obvezala postati učinkovitija i racionalnija, “javni sektor” privremeno bi se odrekao novih financijskih apetita i obvezao na uvođenje jasnih meritokratskih kriterija u svom funkcioniranju, a poduzetnici na poslovanje temeljeno na načelima UN-ovih globalnih ciljeva održivosti. No, realnost je takva da je svaki od tri aktera u tom trokutu zainteresiran isključivo za promjene koje će provesti druga dvojica.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. siječanj 2022 01:17