Velika predstava

Hinjeni altruizam istražnog povjerenstva plod je sebičnih ciljeva

Cijeli rad povjerenstva očekivano je sebična rabota prvenstveno usmjerena na političko pozicioniranje, čak i po cijenu da se bez ikakvog osnova sotonizira - bilo koga
 Damjan Tadić / HANZA MEDIA

Još u trenutku kad je pao prvi prijedlog za formiranje saborskog istražnog povjerenstva koje bi trebalo otkriti istinu o pravim razlozima propasti Agrokora, bilo je jasno da će se raditi o velikoj kazališnoj predstavi ciljanoj skupljanju jeftinih političkih poena. Putem smo otkrili da se i te kako trebamo zabrinuti za intelektualnu razinu suvremenog političkog diskursa.

Jeftini igrokaz u kojem loše pripremljeni političari površno isljeđuju ključne aktere političkog i gospodarskog života u zadnjih 25 godina potpuno je očekivani scenarij svakog saborskog istražnog povjerenstva u Hrvatskoj, pa tako i ovog o Agrokoru. Međutim, u ovom zadnjem slučaju nekako je puno mučnije gledati kako skupina političara iritantno hini nekakav altruizam dok zapravo iz vlastitih politikantskih interesa mute vodu i tako povećavaju izglede loših scenarija. Ključni razlog takvog lošeg dojma o radu aktualnog istražnog povjerenstva leži u tome što su saborski “istražitelji” krajem ovog tjedna ispitivali, između ostalih, dvojcu istinskih političko-ekonomskih kapitalaca kakvi će se teško ponoviti u sljedećih 50 godina hrvatske povijesti. Ovime ne želimo tvrditi da su Borislav Škegro i Željko Rohatinski pozitivci ili negativci. Oni su prvenstveno ljudi koji su mijenjali Hrvatsku; ova zemlja bez njih bila bi neko drugačije mjesto. Nije bitno da li bi to mjesto bilo bolje ili lošije, ali sasvim je sigurno kako je Škegro kao Tuđmanov savjetnik, potpredsjednik Vlade i ministar financija, predodredio hrvatsku fiskalnu politiku uvođenjem PDV-a te je dugoročno izmijenio strukturu gospodarstva vodeći ključne privatizacijske procese. Isto tako, bez Rohatinskog hrvatsko bankarstvo sigurno ne bi bilo isto, a vrlo je upitno bi li financijski sustav RH ostao stabilan da taj svadljivo-inatljivi ekonomist nije dobio dva mandata na čelu HNB-a. Nije loše podsjetiti i na “malu”, zaboravljenu rolu dvojca Škegro-Rohatinski u timu koji je kroz tzv. Stabilizacijski program uspio zaustaviti devalvaciju i hiperinflaciju, a koje neki potpuno neupućeni članovi “istražnog” povjerenstva iz čistog neznanja iznova prizivaju kao nekakve čudotvorne eliksire (npr. slavni “ekonomski guru” Vilibor Sinčić).

Nije problem u tome što su “istražitelji” bili neugodni prema Škegri ili Rohatinskom ili u tome da bi njih dvojcu trebalo respektirati zbog minulog rada. Jasno je kako svako povjerenstvo mora dobro pritisnuti svjedoke. Problem je bio u nevjerojatnom nerazmjeru inteligencije, općeg i specifičnog znanja te životnog iskustva između članova povjerenstva i ljudi koje su ispitivali. Ta razlika inteligencije, stečenih znanja i vještina bila je na zadnjoj “istražiteljskoj” seansi toliko na strani ispitivanih, Škegre i Rohatinskog, da je bilo potpuno očigledno kako su “istražiteljske” pozicije beznadežno plitke, čak pomalo uvredljive za svjedoke. Ako i zamislimo da su za nešto jako krivi, kako su implicirali ‘istražitelji’ sugestivnošću pitanja, zaslužili su svoj istražiteljski au pair. Nekompetencija je u sobi za ispitivanje saborskog istražnog povjerenstva opće mjesto; vidljiva je kao gusti duhanski dim u crno-bijeloj “Casablanci” Humphreyja Bogarta. Uostalom, ta nekompetencija očigledna je već iz samog sastava. Jedan od “kvalificiranijih” članova svakako je onaj zelot jeftine demagogije i najneuspješniji europski ministar s gospodarskim resorom u suvremenoj povijesti, Gordan Maras. Nije teško zamisliti situaciju u kojoj se Rohatinski ili Škegro jako dvoje oko toga trebaju li tog zloćudno ambicioznog mladića pustiti na nekom ispitu ekonomije ili mu trebaju zavrnuti onako baš poštenog keca zbog temeljnog nerazumijevanja postavljenog mu pitanja. Maras je zapravo SDP-ov problem.

Zašto je pak HDZ odlučio da ga u saborskom povjerenstvu s teškom financijskom temom o problemima najvećega hrvatskog poslovnog sustava zastupa “vrsni ekonomist” Milijan Brkić, više je pitanje za nekog bihevioralnog psihologa nego za bilo kojeg dobro educiranog politologa, ekonomista ili, nedajbože, pravnika. Bilo kako bilo, HDZ je, eto, odabrao svog najpoznatijeg “diplomca”, što sasvim sigurno nije nikakvo jamstvo vještoj obrani osjetljivih pozicija Vlade, nego čak i čistim automatizmom budi sumnje kako najvažnija narodnjačka stranka u hrvatskoj povijesti uopće nije spremna postaviti prava, stručna pitanja te tako razotkriti punu istinu, ma koliko ona bila bolna. Jadni Milijan Brkić zapravo je žrtva; očigledno je u povjerenstvu kako bi kontrolirao štetu, a sam po sebi stvara dojam kako je tu da zataškava, što je za HDZ u startu - šteta sama po sebi. Bihevioralna psihologija, istaknimo još jednom, može ponuditi vrlo racionalne odgovore zašto se pojedinci i grupe ljudi (stranke) ponekad ponašaju krajnje iracionalno čineći si štetu misleći da rade dobro. Tko zna, možda je problem jednostavniji: možda uopće nisu razmišljali: isključiš mozak pa ratnog specijalca pošalješ da glumi doktora financijske forenzike. Pa tko živ, tko mrtav. To može proći samo u HDZ-u i Mostu.

Još tužnije od očigledne nekompetencije “istražitelja” (namjerno ih svaki put pišemo pod navodnicima jer oni to u ovom slučaju ne mogu biti) jest dojam da im se niti slučajno, a što je inače teoretski sasvim moguće, uopće nisu zalomila nikakva doista intrigantna pitanja. Nešto je, recimo, u slučaju Škegre pokušao inače koristoljubivi profesor Lovrinović, ali je sve skupa veliki lider od povjerenstva, Orsat Miljenić, brzo zaustavio upozorenjem: “Ne dopuštam vam da polemizirate”, i to baš u trenutku kad se poniženi i iživcirani Škegro upravo tom polemikom spremao navući na tanki led vlastite taštine. Tko zna, možda je Orsata Miljenića zbunilo to što ne zna treba li više u povjerenstvu brinuti o ataku na HDZ ili o obuzdavanju nezajažljive unutarstranačke kampanje kolege Marasa.

Inače, ne treba brinuti za Škegru koji je već prošao kroz slično sito i rešeto. Malo bi se taj stari jezičavac možda i navukao na poneku provokaciju, a onda bi, kao puno puta prije, počeo nešto potpuno nevezano brbljati u poznatim i “superuspješnim” privatizacijama poput Plivine, od kojih jedino možete zaspati. Poanta je o tome da u tom povjerenstvu nitko Škegru nije uspio natjerati niti blizu na inače uobičajene škegrijanske reminiscencije koje inače implementira svaki put kad izbjegava direktni odgovor nekom prosječnom TV voditelju. Ozbiljna sramota. Još ozbiljnija kad je bila u pitanju komunikacija s Rohatinskim. Čovjeka su ni krivog ni dužnog osudili na najgori javni istup u zadnjih 20 godina. Bilo im je samo bitno “dokazati” da mu je Todorić kupio kuću.

Prije nego što se vratim problemu s hinjenog altruizma saborskih “istražitelja”, možemo ih pozvati da se za savjete o pravim pitanjima za buduće svjedoke pred istražnim povjerenstvom pismom obrate nekom doista kompetentnom. Nije sramota angažirati eksperte, rade to parlamentarci u svim razvijenijim demokracijama.

Altruizam je ponašanje kojem je cilj pomoći drugome (ili drugima) bez bilo kakve nagrade, a veći dio pitanja koje postavljaju članovi istražnog povjerenstva zapravo nisu pitanja, nego konstrukcije ciljane navođenju na očekivani odgovor, i to upravo onakav odgovor koji bi trebao poboljšati osobnu političku popularnost članova istražnog povjerenstva kao osobe koje “prokazuju” nekakve zlikovce, kao i unaprijediti ili zaštititi političke pozicije njihovih matičnih stranaka. Ukratko, cijeli rad povjerenstva očekivano je sebična rabota prvenstveno usmjerena na političko pozicioniranje, čak i po cijenu da se bez ikakvog osnova sotonizira - bilo koga.

Za Grmoju i ostale mostovce potpuno je uobičajeno da su samo uz njihove labave hipoteze i poluinformacije svi u startu osuđeni kriminalci. Mostova sumnja ima težinu pravomoćne presude, a svojoj suštini je politička propaganda.

Takav “altruizam” dobro je objašnjen u knjizi “The Selfish Gene” slavnog Richarda Dawkinsa koji puno više cijeni sebične gene od “altruističnih” pojedinaca ili skupina koji zapravo svoje uže interese uvijek prodaju kao šire ili opće interese. Ne treba se zabuniti: to što je Grmoji jako stalo da ponovo dođu na vlast neće nimalo pridonijeti bistrenju situacije u ili oko Agrokora, niti boljoj Hrvatskoj. Grmoja je, kao i svi mi, čovjek sa sebičnim genima koji sebi stvara pozicije za (politički) probitak, samo je u tome puno manje iskren nego većina lažljivaca koju puno dulje gledamo na domaćoj političkoj sceni.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. kolovoz 2022 06:05