Može se reći da je Talijan Mario Draghi najviše zaslužan za to što je Europa uvučena toliko duboko u teritorij eksperimentalne monetarne politike da se čini da smo se izgubili na tom neistraženom području negativnih kamata i kvantitativnog popuštanja, pa više ne možemo naći put natrag u tom čudnom svijetu iskrivljenih financijskih ogledala. Nije previše čudno zašto je to Mario Draghi napravio pa se proglasio spasiteljem eura. Niti kako je uspio. Njegovim Talijanima i skupini neuspješnijih članica činilo se da nemaju dugog izlaza. Njihovi političari na vlasti tražili su najlakši put, kakav će najmanje ugroziti njihove političke karijere. Bilo je puno jednostavnije zatražiti izdašnu pomoć monetarne politike nego pokušati provesti reforme i pustiti populistima da preotmu vlast. Populisti su ionako došli do vlasti, Italija i druge neuspješnije članice nisu ništa učinile s reformama, eurozona je zapela u raljama neviđenog monetarnog eksperimenta, a sada će nas jedan drugi Talijan pokušati uvesti u novi ekonomski eksperiment jer, očigledno, nema neku naročitu ideju kako drugačije pomoći mami Italiji, najstarijoj europskoj naciji s robusnim gospodarstvom, ali i morem strukturnih problema.
Ime tog novog velikog Talijana jest Paolo Gentiloni. On je preuzeo poziciju povjerenika Europske komisije za ekonomsku politiku, a ima prilično prevratničke stavove prema postojećim fiskalnim pravilima EU. Nakon što je Mario Draghi uvukao Europu u monetarni eksperiment, Paolo Gentiloni je želi uvući u fiskalni eksperiment. Natezanja između uspješnijih i neuspješnijih članica već su počela.
Opisivanje tog sukoba u medijima iskrivljeno je poput tržišta u Draghijevu monetarnom svijetu. Terminologija je potpuno neprimjerena i jako ide u prilog onima koji žele ući u zonu vrlo neizvjesnog eksperimentiranja s potpuno nepredvidljivim ekonomskim i, posljedično, socijalnim posljedicama. A sve zato da bi se pomoglo bezidejnim političarima bez istinske karizme.
Mediji, baš kao što su to činili tijekom sukoba Draghija s predstavnicima uspješnijih nacija, i sada pišu o budućem sukobu Paola Gentilonija oko fiskalnih pravila s “konzervativcima”. Tako u startu Gentilonija pozicioniraju na mjesto onoga tko je inovativan i želi promjene dok su njegovi protivnici poput neke zatucane kaste nesklone novim rješenjima; samo što ih ne nazivaju “konzervama”. Nije to tako jednostavno. U osnovi se tobožnji konzervativci zalažu za vrlo jednostavna pravila uravnoteženih javnih financija. U temelju tih pravila, baziranih na tisućljetnom iskustvu, leži činjenica da gomilanje prevelikih dugova nije održivo. Zbog čega si, tobože, konzervativan ako se zalažeš za nešto zdravorazumsko? Čim te smatraju konzervativnim na prostoru gdje mase žele promjene, nalaziš se u problemu, iako su veće šanse da svojim rješenjem možeš tim istim masama osigurati sigurniju budućnost nego netko tko jedan eksperiment želi nadograditi još jednim. To je kao da u kliničkom istraživanju na pacijentima s vrlo neizvjesnim ishodima terapije jednim eksperimentalnim lijekom iznenada propišete još jedan potpuno eksperimentalan lijek zato što vjerujete u čudo, a prvi lijek nije dao očekivane rezultate. Kakve su šanse da se dogodi to čudo, a kakve da pacijenti uključeni u istraživanje pomru? Ne znamo. No, ipak, one oprezne koji se protive takvoj “znanosti” nazivaju konzervativnima.
Prilično je uznemirujuće to što u vrlo ozbiljnim medijima ljude poput Gentilonija nazivaju reformistima. Tako se stvara dojam da želi napraviti nešto korisno. To što Gentiloni tvrdi da je Pakt za stabilnost i rast, koji definira jednostavna fiskalna pravila EU, zastario te ga treba mijenjati, nema ništa s reformama; on jednostavno uime Talijana traži da se spuste limiti zaduživanja za koje je procijenjeno da je opasno. On pomaže da se Italija ne reformira, nego da ostane takva kakav jest.
Najjednostavnija mjera fiskalne stabilnosti jest odnos duga i BDP-a. U ideji da se dopusti tovarenje novog duga na veći dug, vjerujte, nema ništa reformski niti revolucionarno. Cijela priča temelji se na labavoj teoriji prema kojoj zemlje za vrijeme krize mogu uzeti još duga te tako poticati usporenu ekonomiju. U toj teoriji postoji nevjerojatan previd: dodavanje duga na dug povećavate dug te u slučaju da izostane rast stvarate puno gori problem nego što ste ga imali. Logično je zaključiti da se radi o hazarderstvu.
Pa ipak, percepcija ozbiljnih medija takvih “reformi” daleko je od bilo kakve kritike. Nevjerojatno je kako se lako pristaje na tezu da tobožnje reforme mogu biti sasvim lake i bezbolne.
Predlagatelji tih kvazireformi pakiraju svoje želje za uzimanjem još duga u vrlo pametne rečenice kojima je suština uzeti još duga. Zadnja ideja je dopustiti probijanje fiskalnih pravila kroz zaduživanje za ekološke projekte. Dosta ludo. Pa jednostavno su tako mogli oduzeti i postojeće ekološke projekte financirane zaduživanjem iz strukture duga i tako lažno popraviti sliku javnih financija. Tu nema baš nikakve suštinske promjene, osim povećanog zaduživanja. No, sve više se čini da će pod krinkom “reformi” grupa neuspješnih članica, ponovo predvođena jednim Talijanom, uspjeti u namjeri da gurnu Europu u novi eksperiment s porušenim fiskalnim pravilima.
Nisu to zločesti ljudi, premda je i njima jasno što je prava pozadina njihovih akcija. Oni prije svega žele izbjeći situaciju u kojoj će njihove zemlje plaćati više premije rizika ako izađu izvan okvira dogovorenih fiskalnih pravila.
Davno je postalo moderno ne brinuti se previše o dugoročnoj financijskoj stabilnosti. Sve više je onih koji čak počinju pomalo vjerovati u taj abrakadabra pristup koji je smišljen tijekom velike krize eura.
Ako ništa drugo, bit će vrlo uzbudljivo pratiti kombinaciju superopuštene monetarne politike s apsolutno relaksiranom fiskalnom politikom. Bit će to kao liječenje europske ekonomije nevjerojatnim količinama apaurina. Nažalost, ti monetarno-financijski apaurini tretiraju samo simptom te bi uzbudljivo praćenje eksperimenta u jednom trenutku moglo postati jako strašno.