Za potrebe lakšeg praćenja i razumijevanja značaja i potencijala Fonda za oporavak EU kao simbolike promjene funkcioniranja europske zajednice, europske monetarne unije i na kraju krajeva eura kao međunarodne valute, vratimo se nakratko počecima stvaranja EU.
Iako je 1951. Unija stvarana u primarno trgovačkom smislu (kroz osnivanje zajednice za ugljen i čelik), već nedugo nakon osnivanja osnovni postulati smisla i postojanja bili su fokusirani na aspekte slobodnog protoka ljudi, robe i kapitala među zemljama članicama. Na te ciljeve nadovezala se, svjesno ili podsvjesno, i jedna od temeljnih funkcija, osiguranje mira među zemljama članicama, ali i svih stanovnika zemalja koje su željele postati dio te zajednice ili koji ju okružuju.
Upravo taj pojam mira, umjesto ratovanja i/ili rješavanja poglavito trgovinskih (ne)sporazuma i pretendencija, bila je osnovna nit i vodilja smisla postojanja same europske zajednice.
A da bi se mogli ostvariti ti ciljevi, tijekom vremena razvijala se i pripremala ideja uvođenja zajedničke valute i stvaranja sustava što je više moguće povezanih monetarnih i fiskalnih politika zemalja članica. Godine 1999. započela je primjena monetarne unije kojom su stvoreni okviri da 12 (danas 19) članica sa 1. siječnja 2002. zamijene svoje valute zajedničkom valutom.
Od stvaranja EU i Europske monetarne unije, znalo se da će u jednom trenutku biti potrebno da se na razini članica zemalja koje su uvele ili će uvesti euro učine daljnji koraci približavanja aspekta monetarnih, fiskalnih i ekonomskih politika pojedinih zemalja. Od trenutku osnivanja i početka uporabe, euro kao valuta je imao proces ponegdje lakšeg, ponegdje težeg prihvaćanja, no nedugo nakon početka postajao je i postao značajna svjetska valuta.
Posebice u pitanjima gdje su zemlje članice uspjele, rješavati probleme koji su se pojavljivali u kontekstima primarnih značajki same Unije (primjera radi, “aspekti” grčke ekonomske krize, koje su članice EU rješavale u tri procesa od 2011.).
Treba pridodati da su se početkom 2000-ih godina razvijali svijest i poimanje da se, usporedo sa značajnim povećanjem svjetskih gospodarskih povezivanja, preseljenja proizvodnih kapaciteta, širenja tržišta, u takvom svijetu pojedine europske zemlje i članice mogu puno bolje pozicionirati i funkcionirati ako na svojem teritoriju, imaju standardiziranost, prožetu, među inim, i jedinstvenom valutom, te da je u tim okvirima pojam EU i eura kao valute ono nešto što osigurava kompetitivnost u odnosu na, primjerice, ekonomije Kine, SAD-a, Rusije, Japana, Indije i drugih.
Sada smo svjedoci toga da se, nažalost, shodno tim širinama svjetskih gospodarskih, turističkih i društvenih mogućnosti, pojavila bolest koja je drastično utjecala na usporavanje i/ili zaustavljanje tokova, ne samo u Uniji nego i u cijelom svijetu.
I kao jedan od odgovora, uz vjeru da će medicinska struka i tehnologija omogućiti ili stvoriti adekvatne odgovore - lijek ili slično, institucije koje vode Europu izlaze s prijedlogom da se, osim već usvojenih i primjenjivih specifičnih programa za oporavak europske ekonomije i održanje kvalitete života stanovnika Unije, pokrene program pod nazivom Fond za oporavak, koji će svojom vrijednošću, ali i svojim temeljnim pretpostavkama, ne samo omogućiti nadoknadu ekonomskih šteta nego i ostvarenje dosad nestvorenih temelja ili postulata eura kao valute.
Kako? Koordinacija i sinkronizacija ekonomskih politika, poglavito u sferi fiskalnih odgovornosti i politika (čitaj: poreza i sl.) na razini Unije dosad se odvijala na bazi članica, koje sukladno određenim strateškim kriterijima EU (“maastriški kriteriji”) trebaju voditi svoje fiskalne, djelomično monetarne politike, politike zaduženja na tržištima tako da se teži zadovoljenju tih kriterija jer se time u konačnici osigurava smislenost zajednice, a donekle i značaj eura kao valuta.
Zemlje članice nešto svojih prihoda daju u zajedničku blagajnu, nešto iz te blagajne primaju i do ovog trenutka osnovica vođenja ekonomskih politika je upravo takva pojedinačna baza i odgovornost pojedine članice.
Ovim prijedlogom osnovni se koncept mijenja tako da se prvo i osnovno radi financiranje na razini EU, da odgovornost i pokrivenost snose sve članice zajedno te da se ubuduće usvoji više vrsta zajedničkog prikupljanja poreza i drugih politika.
Smislenost i ciljnost podjele tako prikupljenih sredstava sada je formulirana kroz aspekte razvijenosti pojedine članice, ali i štete koju su članice pretrpjeli zbog pandemije.
U tom kontekstu može se očekivati da će u sljedećim mjesecima biti pregovora i lobiranja, no osnovni je koncept ovog modela suština promjene. Hoće li zemlje EMU-a, odnosno EU to i prihvatiti, duboko se nadam i vjerujem, jer prihvaćanjem daljnje sinkronizacije stvaraju se pretpostavke ekonomskog jačanja i eura i EU kao zajednice. Iako se sada govori o deglobalizacijskim trendovima, gledano barem kroz prizmu digitalne povezanosti svijeta, teško je očekivati da će se ti trendovi zaustaviti, vjerojatnije je da će se samo mijenjati u kontekstu da će prihvatljivost ekonomskih tokova biti još veća i jača kod zemalja koje omogućavaju iste temelje kao što su, primjerice, zaštita intelektualnog vlasništva.
U tom kontekstu, prihvaćanje “game changer” modusa i modela među članicama može dovesti samo do povećanja uvjeta ispunjenja temeljnih i društvenih i ekonomskih ciljeva postojanja same Unije. Pri tome svemu, sve to trebalo bi biti primjenjivo i na našu zemlju.