Ekonomija eurozone usporit će 2020. treću godinu zaredom, zaključak je ekonomskih gurua okupljenih oko londonskog Financial Timesa. Je li neizbježno da se to usporavanje dogodi i u Hrvatskoj, čiji se najveći trgovinski partneri, osim u ekonomski prilično slabim zemljama bivše Jugoslavije, nalaze u usporavajućim državama eurozone?
Suprotno uvriježenoj logici, pa i činjenici da je Hrvatska u velikoj mjeri ekonomski orijentirana narudžbama iz susjedstva (istočnog koliko i zapadnog), pametna domaća politika mogla bi spriječiti novu stagnaciju. Ekonomije država koje su duga razdoblja provele u krizi u pravilu rastu brže od onih gdje je kriza završila ranije. Hrvatska ima značajan prostor za unutarnji rast hvatanjem koraka sa zaostalim promjenama sustava. Te promjene ne traže “bolno stezanje remena”, nego organizacijski pomak nabolje. Ako će promjene biti bolne, boljet će samo one koji su navikli na život financiran korupcijom.
Promjene o kojima govorimo u biti su jednostavne, ali traže konsenzus javnosti. Za početak, državna uprava ne smije ovisiti o političkim izmjenama na vrhu države. Ne postoji nijedan objektivan razlog koji bi priječio da svako ministarstvo, svaka gradska ili općinska organizacijska jedinica budu organizirani poput bilo koje dobre kompanije čijim je zaposlenicima osnovni zadatak napraviti što veći i što kvalitetniji posao u što kraćem roku. Kompaniji je cilj donijeti dobit svojim vlasnicima i, ako je riječ o dobroj kompaniji, osigurati stabilno životno okruženje u lokalnoj zajednici gdje posluje. Kako smo svi dioničari (vlasnici) države čiji smo građani, tako ustrojen državni mehanizam s iskusnim i obrazovanim profesionalcima na čelu, koji se ne bi mijenjali s promjenama na političkom vrhu, osigurao bi čvrst i jednostavan okvir lokalnim poduzetnicima, omogućio zdrave kompetitivne odnose među kompanijama, a lokalnim bi zajednicama osigurao stabilan životni standard, kao temeljnu pretpostavku potrošnje koja je jedan od glavnih zamašnjaka rasta i razvoja.
Takav model društva može nam se iz današnje perspektive činiti utopijskim, no riječ je o obrascu na kojemu se temelji svaka uspješna zapadna država. Negdje je taj model zaživio uspješnije, kao u starim skandinavskim državama, ali i u baltičkim republikama gdje je demokracija relativno mlada. Drugdje, u zemljama jače birokracije, taj je model krhkiji, iako Njemačka, Nizozemska, Francuska, Austrija i Švicarska pokazuju kako je moguć dobar život u visoko reguliranim sustavima. U pravilu uspješnija je ona zemlja čiji je sustav demokratskih institucija bolje izgrađen, radna etika visoka, korupcija manje prihvaćena, a pravosuđe brzo i učinkovito.
Hrvatska se u izgradnji takvog sustava dosad pokazala relativno neuspješnom. Zato je važno da svake izbore u našoj dugoj, trogodišnjoj izbornoj sezoni (predsjednički, saborski, lokalni, stranački izbori) odradimo svjesni njihove važnosti, čak i ako nijedan od kandidata nije u skladu s našim osobnim preferencijama.
Unatoč ograničenim ovlastima koje nositelju donosi funkcija hrvatskog predsjednika, predsjednički izbori koje ćemo privesti kraju sljedeće nedjelje otvorili su seriju pitanja: hoće li liberalnom, ali ipak desnom centristu Andreju Plenkoviću biti lakše upravljati državom ako predsjednicom ostane desnijem krilu HDZ-a bliža Kolinda Grabar-Kitarović, ili ako to bude njegov bivši kolega iz Bruxellesa Zoran Milanović, kao predstavnik lijevog liberalnog centra? Od koga od njih će hrvatski građani imati više štete ili više koristi? Hoće li, pobijedi li Milanović, činjenica da predsjednik nije iz HDZ-a, uz nezadovoljstvo europskim izborima (zapravo neopravdano jer HDZ i dalje ima najveći broj zastupnika i potpredsjednicu Europske komisije) biti dovoljna da destabilizira Plenkovićevo umjereno krilo stranke i ravnotežu prebaci na “jastrebe” s tvrdo desnog krila HDZ-a? Hoće li pobjeda Kolinde Grabar-Kitarović biti jamstvo Plenkoviću da će ga predsjednica do kraja mandata “pustiti na miru”?... pa sve do načelnog pitanja iz demokratske zrelosti: je li u Hrvatskoj moguće da na izborima sljedeće godine pobijedi lijeva koalicija predvođena SDP-om, ali da zadrže Zdravka Marića kao i dalje nestranačkog ministra financija?
Jedno posve načelno pitanje: ako smo od 1945. do 1990. svi morali trpjeti kolektivnu odgovornost onih koji nisu uspjeli pobjeći od sramotnog tereta 1941. iako sami većinom nismo u tome sudjelovali, zašto bismo u 2020. morali trpjeti zbroj nagomilanih tereta iz 1941., 1945., 1990., 1995...? Nije li vrijeme da razmišljamo o tome kako ćemo mi živjeti 2021., a naša djeca 2050. i kasnije?
U četvrtak, prvi radni dan 2020. Hrvatska preuzima dužnost predsjedanja Vijećem Europske unije. Iz Zagreba će se pola godine upravljati pregovorima o europskom zakonodavstvu, koordinirati politike članica Unije, određivati smjer vanjske i sigurnosne politike EU, upravljati procesom sklapanja sporazuma između Europske unije i drugih država ili međunarodnih organizacija. Nema smisla pitati jesmo li za to spremni, riječ je o protokolarnoj, rotacijskoj funkciji. Pitanje je jesmo li tih pola godine spremni za učenje. Birokratski mehanizam Unije, sa svim svojim manama, jedan je od najrazrađenijih postojećih, to je okvir u čijem mijenjanju možemo sudjelovati, u čijim ćemo granicama živjeti.