S obzirom na to da sam u razdoblju od samo malo više od godinu dana napisao tri kolumne o Teslinim financijskim problemima, jednostavno ne mogu preskočiti osvrt na ovotjednu tužbu koju je podnijela američka Komisija za vrijednosne papire (SEC) protiv Elona Muska jer je svojim Twitter postovima obmanjivao investicijsku javnost.
Malo mi sada to dođe kao skakanje po nekom tko je već pao jako nisko, ali mislim da je fascinantni fenomen Elona Muska svakako vrijedan završne riječi. Čini se, naime, da je uzbudljivi film o Velikom Musku blizu onog poznatog The End.
Neću vam kao u ranijim kolumnama pomalo dosađivati raščlanjivanjem Teslinih poslovnih fundamenata i obrazlagati uz pomoć neumoljivih brojaka da je to tvornica koja prvenstveno proizvodi gubitke te se dosad prokazala kao golema peć za spaljivanje novca.
Elon Musk je izbacivao slatka obećanja, a tvornica koju je vodio, Tesla, nije isporučivala rezultate te je cijeli biznis s čudnovato skupim elektromobilima, tobože za široke mase, ispao biće poput slona na tankim staklenim nogama. Samo čarobna moć uvjeravanja Elona Muska uspijevala je značajni broj investitora držati u uvjerenju da ne vide slona na staklenim nogama, iako je bilo potpuno očigledno da je umjesto tog slona na staklenim čačkalicama doista teško vidjeti neku fatamorganu fantastičnih poslovnih uspjeha koje je uporno najavljivao Musk.
Podsjetit ću da je SEC podigao tužbu protiv Elona Muska zbog njegova bahatog tweeta u kojem je short sellerima (onima koji se klade na pad cijena dionice Tesle) poručio da ima osiguran novac za financiranje otkupa javno listanih dionica Tesle po enormnoj cijenio od 420 dolara za dionicu. Nije bitno želi li Elon Musk napakostiti short sellerima. Tim tweetom Elon Musk vrlo je značajno podigao cijenu dionica Tesle jer je de facto vlasnicima ponudio puno višu cijenu od aktualne tržište te je tako, doduše na kratko, kroz dezinformiranje investicijske javnosti zaradio sebi i drugim dioničarima stotine milijuna dolara. Brzo se, naravno, ispostavilo da Musk nema osigurano financiranje otkupa dionice Tesle po vrtoglavih 420 dolara, a kasnije je i sam odustao od te besmislene priče. Bio je to, kristalno je jasno, klasični primjer protuzakonite manipulacije informacijama na tržištu kapitala koja se kažnjava izbacivanjem s menadžerskih pozicija i, zbog razmjera manipulacije, zatvorom.
Ono što je zanimljivo u tom slučaju manipulacije informacijama nisu sočni detalji kojih je bilo doista napretek i koji se mogu naći čak i u službenim zaključcima inače vrlo ozbiljne institucije kao što je SEC, a čiji su predstavnici na press konferenciji kao neke tračbabe obznanili ne samo da Muskov tweet “jednostavno nije bio istinit” nego je cijena od 420 dolara “povezana s kulturom marihuane” te da je Musk navodno obznanio tu cijenu jer je procijenio da će tako dobro zabaviti svoju djevojku. Zanimljivo je nešto drugo: iako je poznato da su institucije poput SEC-a poslovično spore, intrigantno je koliko dugo je trebalo policajcu zaduženom za trgovinu vrijednosnicama kako bi reagirao na vrlo jasni pokušaj prevare koja u svojoj suštini predstavlja vulgarnu krađu. Drugim riječima: pravo je pitanje zašto je tretman Elona Muska od strane SEC-a bio tako spor i blag.
Zamislimo da je netko tko nije Musk istupio ispred svoje velike tvrtke i javno rekao da ima osigurano financiranje otkupa dionica po puno višoj cijeni od one tržišne. Bilo koji drugi glavni izvršni direktor bilo koje velike autoindustrije bio bi, recimo tako, promptno satran i od strane medija, ali i od SEC-a, ako bi se kao u Muskovu slučaju ispostavilo da nije govorio istinu. Tako nešto ozbiljni menadžeri u ozbiljnom biznisu jednostavno ne rade jer, blago rečeno, nije prihvatljivo. U javno listane kompanije ulažu i obični građani ili pak mirovinski fondovi koji im osiguravaju penzije. Obmanjivanje investitora nije samo opasno mućenje vode u kojoj plivaju morski psi Wall Streeta, to je jezero u kojem teško mogu stradati ne baš imućni budući umirovljenici.
Međutim, eto, i taj veliki SEC kao i mediji i dalje tretiraju Elona Muska kao da je neka vrsta poslovnog Petra Pana koji se, jadan, jako umorio jer je predugo radio 18-20 sati dnevno, ispunjavajući pritom svoje i dioničarske snove, pa se jadan počeo ponašati pomalo blesavo. Ma dajte. Vjeruje li itko da zaigrani Petar Pan (inteligentni i u skupljanju novca vrlo iskusni Elon Musk) nije želio utjecati na tržište nego samo zabaviti svoju djevojku? Zvuči kao dosta šuplja priča, pogotovo jer je Musk vodio ogorčeni verbalni rat ne samo sa short sellerima nego i drugim dioničarskim aktivistima, vlasnicima Teslinih dionica, koji su se drznuli postavljati zdravorazumska pitanja o poslovnim rezultatima i očekivanjima.
Postoji jednostavan odgovor na pitanje zašto Musk i dalje ima povlašteni tretman: on i njegovi biznisi postali su jako veliki. Na krilima pretjeranog entuzijazma i državnih subvencija Elon Musk uspio je stvoriti poslovno carstvo s desecima tisuća zaposlenih. Potencijalni krah Tesle danas je krupno političko pitanje. Čak je i mogući odlazak Elona Muska postao političko pitanje. Ne bi trebao biti.
U trenutku pisanja ovog teksta ugledni Barclays izišao je s procjenom da će u slučaju odlaska Muska iz Tesle cijena dionice pasti na 130 dolara, odnosno ispod trećine vrijednosti koju je obećavao Musk. Bit će to cijena, rekao bih, koja će otprilike pravdati fundamentalne pokazatelje poslovanja Tesle, a obožavatelji Muska žalit će za njegovim štapićem čarobnih obećanja.
I sve će završiti baš kako treba.