Hrvatska stagnira u Europskoj uniji – tako tvrdi Ljubo Jurčić u nedavno objavljenom članku u časopisu Ekonomski pregled. Jurčić, profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i predsjednik Hrvatskog društva ekonomista, u 37 stranica dugom članku iznosi i čitav niz drugih (spornih) tvrdnji pa osvrnimo se na neke od njih.
Odmah u uvodu autor kaže: „Uza sve želje da se nađe neki pokazatelj koji bi bio uvjerljiv u dokazu da je Hrvatska ubrzala svoj razvoj kao punopravna članica Europske unije to ne uspijeva“. Priključenjem EU Hrvatska nije postala nikakav europski gospodarski tigar, to je svima jasno, no tvrditi da baš nikako nije ubrzala svoj razvoj, ipak je deplasirano.
U posljednjih pet godina Hrvatska je ostvarivala prosječni godišnji gospodarski rast od oko 3 posto. Iako to nisu visoke stope rasta kakve su možda mogle biti, svejedno su bile više od ostataka EU28 zemalja, čiji je prosjek u istom razdoblju bio oko 2 posto, a da ne govorimo kako je kud i kamo viši od gospodarskog „rasta“ bilježenog prije ulaska u EU.
Izgleda da se brzo zaboravi kako smo do ulaska u EU bili pet godina u neprekinutoj recesiji (što je raritet u svijetu, ne samo u Europi), uz ogroman pad broja zaposlenih i posljedično rast nezaposlenosti, enorman porast javnoga duga (udvostručenje u samo pet godina) i međunarodni kreditni rejting dvije razine ispod investicijskog. Da sredinom 2013. nismo ušli u EU, da izvoz nije snažno povukao kad je gospodarstvo dobilo pristup jedinstvenom tržištu od pola milijarde ljudi, da nismo dobili pristup milijardama eura iz europskih fondova koje su pripomogle oporavku investicija itd., pitanje je kakva bi gospodarska situacija bila danas i kakav bi gospodarski rast bilježili u posljednjih pet godina.
Kada govorimo o kvaliteti i održivosti današnjeg gospodarskog rasta u odnosu na onaj prije ulaska u EU odnosno prije Velike krize, razlike su također ogromne. Ranije je Hrvatska temeljila svoj rast na zaduživanju: inozemni dug je snažno rastao kako bi se financirao ogroman deficit u platnoj bilanci te proračunski manjkovi države kojih je bilo unatoč velikim prihodima od privatizacije INA-e, Plive, ranije HT-a itd.
Danas, pak, Hrvatska raste uz razduživanje (inozemni dug pao je sa 113% BDP-a na 83% BDP-a); udio izvoza roba i usluga u BDP-u prešao je 50 posto (prije krize iznosio je tek 36% BDP-a), imamo suficit u razmjeni s inozemstvom, baš kao i suficit proračuna opće države (za razliku od dvostrukog deficita ranije) itd. To su, dakle, fundamentalno različite odnosno zdravije i održivije osnove gospodarskog rasta.
Bespredmetno je stoga tvrditi kako Hrvatska stagnira u Europskoj uniji jer to naprosto ne drži vodu. No, profesor Jurčić tvrdi i da se općenito ne ostvaruje ujednačen razvoj članica EU („Europska unija je također suočena s najvećim izazovima od njezina nastanka. Ne ostvaruje se njezin osnovni ekonomski cilj – ujednačen razvoj svih članica.“).
To je također lako demantirati jer događa se upravo suprotno. U priloženoj tablici možemo vidjeti kako se kretao BDP po glavi stanovnika u zemljama članicama EU (izraženo kao postotak od EU prosjeka) u posljednjih 15-ak godina odnosno od prvog velikog vala proširenja Europske unije.
Jasno se uočava konvergencija: sve nove članice tj. relativno nerazvijene tranzicijske zemlje na čelu s Rumunjskom i baltičkim zemljama, osjetno su konvergirale EU prosjeku – pa čak i Hrvatska koja je tek 2013. ušla u EU. S druge strane, gotovo sve starije i razvijenije zemlje članice istodobno su relativno sporije rasle te su tako divergirale od EU prosjeka.
Drugim riječima, Europska unija danas je mjesto s kud i kamo manjim razlikama među zemljama članicama nego što je to bio slučaj prije 15-ak godina. Naravno, razlike još uvijek postoje i još će dugo postojati, no činjenica je da novije članice rastu brže od starih pa teza kako se ne događa ujednačen razvoj naprosto ne drži vodu.
Uzroke stagnacije hrvatskoga gospodarstva profesor Jurčić vidi u propadanju hrvatske prerađivačke industrije, a ona navodno propada zbog politike privatizacije, tečajne politike, dopuštanja devizne klauzule, nedostatka industrijske politike itd.
Trebalo bi puno prostora za odgovoriti na sve iznesene sporne teze, no pitanje je koliko bi takvo što imalo smisla ako se tvrdi da je hrvatska ekonomska politika prihvatila „neoliberalističku politiku nemiješanja u gospodarstva“ ili pak da se u Hrvatskoj samoupravni socijalizam „preko noći transformirao u divlji kapitalizam i tržišni fundamentalizam“.
Takvo što tvrditi za zemlju u kojoj državna potrošnja dostiže gotovo polovicu BDP-a, u kojoj je porezna presija viša nego u svim drugim usporedivim zemljama, koja u vlasništvu još uvijek ima preko tisuću poduzeća te prema istraživanju IJF-a „pripada kategoriji europskih država s izrazito visokim udjelom poduzeća (trgovačkih društava) u vlasništvu države u BDP-u“, koja se prema Indeksu ekonomskih sloboda za 2019. nalazi na 86. mjestu u svijetu (u rangu Omana i Dominikanske Republike), čini se potpuno deplasiranim.
Nažalost, očito je kako među domaćom ekonomskom strukom nema konsenzusa o uzroku našeg sporijeg gospodarskog razvoja, a o rješenjima za ubrzani rast onda da i ne govorimo. Ipak, postoji nešto što su neosporne činjenice – pa barem bismo od toga trebali kretati.