Kontrolna točka

Biznis je živ, samo možda ne tamo gdje tražimo

Nanobit danas na tržištu vrijedi više od ACI-ja i HPB-a pojedinačno, a čak dvadeset puta više od Đure Đakovića S jedne strane prestrašeni državni činovnik-biznismen koji u Savu baca komplet pametnih telefona, ne sluteći da je krevet u Remetincu za njega već rezerviran, a s druge strane dvije priče o senzacionalnom stapanju hrvatskih kompanija sa svjetskima
Piše: Viktor VresnikObjavljeno: 22. rujan 2020. 11:15

Prestrašeni državni činovnik-biznismen koji u Savu baca komplet pametnih telefona, ne sluteći da policijski ronioci već čekaju, a da je krevet u Remetincu za njega već rezerviran, dok istovremeno dvije priče o senzacionalnom stapanju hrvatskih kompanija sa svjetskima šire val optimizma kroz medije. Prvi kadar iz scenarija potencijalne buduće TV serije koju će hrvatski producenti prodati Netflixu prošlog tjedna odgledali smo uživo.

Gubitnik s mosta je, naravno, predsjednik Uprave Janafa Dragan Kovačević, svojedobno jedan od “ekonomskih stratega” Kukuriku koalicije, laureat Cromine nagrade za menadžera godine. Pozitivci su osnivači Nanobita Alan Sumina i Zoran Vučinić, čiju je kompaniju za nešto manje od milijardu kuna preuzeo švedski Stillfront, te Mate Rimac, osnivač tvrtke Rimac automobili koja bi uskoro u svoje okrilje mogla dobiti i legendarni brand Bugatti.

Kratak pogled na Zagrebačku burzu pokazuje da Nanobit danas na tržištu vrijedi više od ACI-ja i HPB-a pojedinačno, četiri puta više od Francka, čak dvadeset puta više od Đure Đakovića. Pritom ACI ima više od 20 marina na Jadranu, HPB-u svaki mjesec na, uz ostalo, račun sjedaju gotovo sve hrvatske mirovine, Franck je bivši vladar domaćeg tržišta kave koji se još bori s posljedicama partnerstva s Agrokorom.

Što ima Nanobit? Igrice za računalo. Tako to izgleda s pozicije domaćeg tradicionalista u biznisu koju su u Saboru u svojim zastupničkim danima zagovarali Dragan Kovačević i bivši ministar državne imovine Goran Marić. Za zaboravljive, taj dvojac se svojedobno zalagao i za uvođenje dodatnih poreza uspješnim stranim kompanijama u Hrvatskoj. Argument: “Previše su uzeli, a premalo vratili”.

Analitičar Velimir Šonje na svojem blogu hrvatske poduzetnike dijeli na tri generacije: na one koji su rođeni znatno prije 1960. i zato su stigli na privatizacijski vlak, na rođene od kraja pedesetih do 1980. koji su na taj vlak zakasnili i na generaciju rođenu poslije 1980. koja je puno toga čula o privatizaciji, ali se ne želi zamarati prošlošću. Dosad je pažnja javnosti bila usmjerena na prvu, danas odlazeću generaciju.

Sumina, Vučinić i Rimac rođeni su osamdesetih. Ta generacija, kao što pokazuje Nanobitova transakcija, pa i ranija priča s Infobipom, prvim hrvatskim “jednorogom”, strelovito raste na ljestvicama bogatstva, i to, sad kradem Šonji, “bez privatizacijskih prikrpa i s vrijednostima koje su verificirane na globalnom tržištu, a ne u mračnim hodnicima državnih kabineta koji se nisu mnogo promijenili od vremena državnih komiteta”.

Dragan Kovačević rođen je 1969., što ga svrstava u Šonjinu srednju generaciju (Emil Tedeschi, Luka Rajić …). Iako uvijek blizu biznisu, on zapravo nikada nije bio pravi poduzetnik. Kad nije bio političar, bio je kao šef državne ustanove ili značajnim dijelom državne kompanije vezan uz državu. Zato je zanimljivo zaviriti u njegovu retoriku iz prošlosti.

Primjerice, u vrijeme kada je 2011. bio “ekonomski strateg” Kukuriku koalicije žalio se kako u Hrvatskoj “nitko ne može započeti novi posao a da mu tri državna odvjetnika ne pušu za leđima”, pa zaključio: “Ne želim amnestirati nikoga tko se bavio kriminalom, ali ne može nam biti prva pomisao da je svatko tko radi lopov”.

U tom istom razgovoru za Globus možemo saznati korijene domaće (a čini se i njegove) poslovne filozofije: “Mislim da je najveći problem našeg društva u tome što devedeset posto ljudi ne vjeruje da će ova država dugoročno opstati. Tako se i kralo - brzo i naveliko. Naša društvena kriza daleko je dublja i opasnija od ekonomske. Ali za razliku od ekonomske krize iz koje se može izaći s jasnim ekonomskim parametrima, za izlazak iz društvene potrebna je katarza za koju će nam trebati dugo vremena samo da je dočekamo”.

Doista, nekoliko puta već nam se činilo da smo kao društvo probili granicu izdržljivosti, pogotovo kada smo, u televizijskom prijenosu, gledali kako privode navodno korumpirane političare i navodno krađi sklone menadžere. Navodno jer su kasnije mahom oslobađani. Čak i oni koji su u pritvoru odsjedili dio kazne, uspjeli su nekako prikazati da se to dogodilo greškom. Koliko znam, nitko od njih kasnije nije tužio državu.

Kao političar, Kovačević je volio velike riječi. “Nema stvaranja nove zemlje bez kvalitetnog menadžmenta i bez hrabrih poduzetnika”, govorio je. Još jedan zaključak: “U Hrvatskoj smo napravili odličnu financijsku nadgradnju. Imamo stabilan dio financijskog i bankarskog sektora, ali nemamo temelje. Nemamo čime trgovati”.

Tada je to možda i bilo točno, jer nakon prvog vala “građanskog dioničarstva”, kada su na Burzu otišle velike kompanije, kriza je zaustavila tržište kapitala. Infobip, Rimac, Nanobit, ali i niz drugih kompanija poduzetničke generacije rođene nakon osamdesetih danas pokazuju da baza postoji, samo možda ne tamo gdje je tražimo.

Sumina i Vučinić osnovali su Nanobit prije 12 godina bez kapitala, bez ureda i samo s dva računala. Danas je jedan od najpoželjnijih hrvatskih poslodavaca, sa 125 visokoobrazovanih zaposlenika s proizvodom prepoznatim u 150 zemalja. Rimac automobili, tvrtka kojoj se dugo nije vjerovalo, danas Bugatti čeka sa 900 zaposlenih.

S jednom velikom aferom koja vodi čišćenju korupcije i s odličnim vijestima iz sektora visoke tehnologije, hrvatska ekonomija ovaj se tjedan barem činila zdravom i živom.

Linker
05. listopad 2020 22:50