Izdvojeno mišljenje

BDP više ne reflektira dovoljno dobro napredak nekih društava

Hrvatski je problem što je došla do faze stagnacije kao da je zapadna razvijena zemlja, a ostali smo relativno siromašni
Ilustracija
 Goran Šebelić / CROPIX

S obzirom na to da sam dosad u većem broju kolumni predlagao da se izmijeni metrika kojom mjerimo uspješnost država jer smatram kako bruto domaći proizvod (BDP) u izmijenjenim socijalnim, ekonomskim i političkim uvjetima ne reflektira dovoljno dobro napredak pojedinih društava, vrijeme je da malo bolje objasnim tu misao koja mnogim doktrinarnim ekonomistima i biznismenima djeluje previše nekonvencionalno. Zapravo nije. Zamisao promjene metrike za mjerenje uspješnosti pojedinih sredina sve više postaje dio mainstreama svjetske ekonomske misli. Našao sam jako zgodan članak uglednog kolege Johna Cassidyja u The New Yorkeru koji je lijepo sistematizirao znanstvenu polemiku s BDP-om kao temeljem suvremene metrike uspješnosti. Mudrost njegova članka leži u tome što je prepoznao da su bitni kontekst i trenutak.

U vrijeme kad su velike države zapadne Europe i Amerike imale rastuću i mlađu populaciju, visoke stope rasta BDP-a donosile su širenje blagostanja i jednakosti. U tim vremenima svi su naučili biti opčinjeni novcem i rastom da su zaboravili na misli velikog ekonomista Johna Maynarda Keynesa koji je 1930. godine napisao esej s vizijom budućnosti 2030. godine, u kojem je zaključio kako će kapitalne investicije i tehnološki napredak stvoriti tako bogata društva da ljudi neće htjeti raditi više od petnaest sati tjedno nego će se radije posvetiti uživanju ili radu u neke neekonomske svrhe. Keynes je hrabro predvidio kako će “…ljubav za novcem kao posjedovanjem biti prepoznata kao neka odvratna morbidnost”.

Danas, u 2020. godini, dosta je očigledno da široki slojevi imaju veliki prezir prema lakoći zgrtanja novca u novčanicima 1 posto najbogatijih te je osjećaj nejednakosti, koji je realno jako narastao, postao jedan od ključnih političkih problema. Novac se polako počinje prezirati, ali ne zato što je postao bespotreban u općem prosperitetu. Novac je postao ključna mjera nepravde u situaciji kad već dulje vrijeme u naprednim i razvijenim demokracijama izostaju doista visoke stope gospodarskog rasta, a društva se suočavaju s ekonomskom stagnacijom, starenjem te nekontroliranim iscrpljivanjem prirodnih resursa. A službena politika i dalje gleda BDP kao mjeru uspješnosti te na osnovi BDP-a radi planove za budućnost. Bojim se da je sve to vrlo nerealno. Tu nerealnost očekivanja robusnog rasta zrelih demokracija - od Italije preko Švedske do Japana - prepoznali su mnogi.

Najradikalniju struju “antirasta” predstavljaju ekološki osviješteni ekonomisti koji računicama dokazuju kako ćemo, ako nastavimo očekivati stope rasta zabilježene u zadnjih pedesetak godina, opustošiti zemlju, zrak i vodu. Očajnički traže zaustavljanje klimatskih promjena. U tu grupu spadaju, primjerice, ekološki ekonomist Girogos Kallis sa Sveučilišta u Barceloni koji je napisao knjigu “Degrowth”, te Vaclav Smil, češko-kanadski znanstvenik koji prigovara ekonomistima da ne razumije sinergiju između funkcioniranja civilizacije i biosfere pa planiraju fizički nemoguć stalni rast. Što više proizvodimo da bi rasli, to više ugrožavamo planet. Zvuči sve jako logično, ali nekako mi se čini da ta ekološka “antirast” struja pomalo ipak podcjenjuje inovativnost, nova tehnološka rješenja, kao i sposobnost homo sapiensa da se prilagodi (organizira) kad upadne u ozbiljne probleme. Čak i uz ovu relativizaciju, njihove teorije značajnim dijelom, bojim se, drže vodu.

U drugu grupu onih koji napadaju trčanje za rastom BDP-a kao glavnom misijom država i kompanija spadaju oni poput Tima Jacksona, profesora održivog razvoja sa Sveučilišta Surrey koji je napisao knjigu “Prosperity Without Growth” u kojoj upozorava zapadne zemlje da bi trebale preusmjeriti ekonomiju s masovne proizvodnje za tržišta na lokalne usluge - npr. skrb za djecu i starije, na podučavanje, u obrte. Iako je u potpunosti svjestan koliko bi to bio dramatičan obrat, Jackson je uvjeren da se društva moraju fokusirati na ekonomiju koja će omogućiti manje korištenje resursa.

Osobno mi je najuvjerljiviju teoriju protiv BDP-a kao orijentira uspješnosti i temelja planiranja ponudio Dietrich Vollrath koji je u “Fully Grown: Why a Stagnant Economy is a Sign of Success” fino posložio mozaik promjena koje dovode do usporavanja gospodarskog rasta.

Prvo, nije sporno da je kroz desetljeća vidljiv trend usporavanja rasta razvijenih zapadnih društava. Od 1950. do 2000. godine BDP Sjedinjenih Država rastao je 3 posto godišnje. Nakon 2000. godine, rast se usporio na 2 posto. Vollrathova zapažanja vrlo su detaljna, ali je ipak ključan zaključak prema kojem se dvije trećine usporavanja rasta BDP-a može pripisati padu doprinosa rada u BDP-u. Prvi razlog je starenje društava koji donosi veći broj penzionera. Drugi razlog je značajna promjena obrazaca osobne potrošnje. U pedesetim godinama prošlog stoljeća potrošnja na robu (odjeću, automobile, namještaj…) činila je veći dio potrošnje, dok je na usluge odlazilo manje od četrdeset posto. Danas potrošnja na usluge čini više od 70 posto. Poznato je da djelatnosti koje su radno intenzivne, kao što su usluge, imaju puno ograničenije stope rasta produktivnosti nego kad je u pitanju tvornička proizvodnja za masovno tržište. Vollrath postavlja jednostavno pitanje: Zašto bi se to smatralo podbačajem? Ako smo postali jako dobri u dizanju produktivnosti kod proizvodnje roba, ostaje novac za trošenje na usluge. Što će društva više starjeti, to će više biti potrebne i lokalne usluge. Iako ranije viđen rast BDP-a neće biti moguć, to ne znači da će razvijena društva zbog toga biti lošija. Najbolji primjer je Japan. To je vrlo uspješna država s najstarijim stanovništvom koja je vrlo nesretna jer ne može dohvatiti nekadašnje stope rasta BDP-a, a istodobno sami Japanci ne vide cijeli niz vrlo značajnih poboljšanja.

Je li doista logično očekivati da uz sadašnje stope rasta Sjedinjene Države mjerene BDP-om narastu do 2055. na dvostruku veličinu? Ili da se globalni BDP do kraja stoljeća poveća 50 do 100 puta, a planet ostane mjesto na kojem je moguć život? Možda jest, ali uz današnje tehnologije to još ne znamo, pa zvuči kao dosta rizično.

Zaključno valja napomenuti kako je najbolji dokaz da kritika rasta BDP-a kao mjere uspješnosti više nije na marginama ekonomske misli činjenica da su Nobelovu nagradu u 2019. godini dobili Abhijit Banerjee i Esther Duflo, supružnici, za “Good Economics for Hard Times”. Njihova poruka vrlo je dramatična: “Ništa u našoj teoriji i podacima ne dokazuje da je viši BDP per capita generalno poželjan”. Odnosno, bio je poželjan nekad, dok su društva bila mlađa, a sada više nije.

Banerjee i Duflo bavili su se učincima politika na siromašne zajednice te su pritom primijetili kako rast BDP-a per capita ne ide skupa s dostupnošću zdravstvenih usluga, edukacije najsiromašnijima, a ne pomaže niti njihovu socijalnom napretku.

Prema mojem mišljenju, hrvatski je problem što je došla do faze stagnacije kao da je zapadna razvijena zemlja, a ostali smo relativno siromašni. Ovom zadnjem nema se što naročito pametno dodati, pogotovo uz javne politike kakve vodimo zadnjih 30 godina. Stari smo, a nismo se obogatili. Nama se Keynesova vizija budućnosti sigurno neće dogoditi u ovom stoljeću, a kamoli do 2030. godine. Za to nije kriv BDP kao mjera uspješnosti, nego jednim dijelom rat i, drugim, naši političari.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. lipanj 2022 02:51