Ništa od ovoga što pročitate ne mora se dogoditi. Takvo bi upozorenje ove godine trebalo pratiti svaki pokušaj predviđanja, jer gotovo ništa što se dogodilo 2020. nitko nije predvidio na kraju 2019. Stari zaključak američkog ekonomista Johna Kennetha Galbraitha (oca Petera Galbraitha, američkog ratnog ambasadora u Hrvatskoj) opet se pokazao točnim: "jedina funkcija ekonomskog predviđanja jest učiniti astrologiju naizgled respektabilnom". Promjene koje proživljavamo, međutim, opipljive su. Pandemija i potresi u Hrvatskoj donijeli su nam ozračje društvenog raspadanja koje bi, ne prikupimo li snage za akciju, doista moglo najkorišteniju prošlogodišnju sintagmu "nova normalnost" pretvoriti u naš način života u 21. stoljeću.
Uvodnik posljednjeg prošlogodišnjeg broja Economista kao da je prepisan iz scenarija distopijskog blockbustera. Svijet koji je (opet) podijeljen na ultrabogate i siromahe suočava se s novim problemom: kako prva cjepiva postaju dostupna, fokus se prebacuje s herojskog napora njihove izrade, na zastrašujući zadatak distribucije. "Diplomacija cjepiva" prati borbe unutar i između zemalja oko toga tko ga, kada i pod kojim uvjetima treba dobiti.
Prilično pouzdano ipak možemo najaviti kako u 2021. ne možemo očekivati ujednačen gospodarski oporavak. Kako se ekonomije odvajaju od pandemije, ritam oporavka bit će neusklađeniji. Lokalne erupcije i kontrakcije rasta prolazni su i pojedinačni slučajevi. Vlade su, zbog iscrpljenosti proračuna, prisiljene odustati od spašavanja tvrtki financijskim injekcijama i okreću se klasičnim modelima pomoći nezaposlenima. Jaz između jakih i slabih tvrtki povećat će se, kao i jaz između jakih i slabih država i regija.
Darwin je još 1859. primijetio je da će oni koji se ne prilagode, umrijeti. Slijedeći tu teoriju, i tvrtke se moraju razvijati da bi živjele. Pravilo "tako smo uvijek radili" (koliko puta ste to čuli od domaćih menadžera, ali i obrtnika) jednosmjerna je karta za zaborav.
Autor, ekonomist i investitor Mike O'Sullivan u Forbesu dvadesete godine ovog stoljeća uspoređuje s dvadesetim godinama prošlog, i sugerira kako je u tijeku "veliko suđenje čovječanstvu" te kako to suđenje daje povoda za uzbudljivi optimizam. Teza je možda nategnuta i pretenciozna, ali točno je kako su dvadesete godine prošlog stoljeća donijele brojne inovacije kulturi i medijima, kao i da je tada revolucionarno povećana uloga žena u društvu. Stoljeće kasnije čini se da, osim tehnoloških, možemo očekivati velike inovacije u etici i kreiranju politike.
Nakon razdoblja razuzdanosti, neizbježnog i zdravog nakon depresija, uslijedit će iznenađenje. Motori promjena početkom prošlog stoljeća bili su u metropolama kolonijalnih imperija - Berlinu, Parizu, New Yorku i (britansko-američkom) Šangaju; sada bi promjene mogle stići iz Brazila, Etiopije, Indonezije i Nigerije, zemalja koje najčešće u ovakvim "analizama" previđamo, a imaju ogroman potencijal zbog velike, rastuće populacije i unutarnje volje za izgradnju ekonomije i vlastitog, boljeg društva.
Pandemija je otkrila i nužnost promjena u zdravstvu. Prije svega, riječ je o jačanju preventive. Zdravstveni sustavi privukli su u krizi i pozornost tržišta kapitala. Točke gdje se dodiruju zdravstvo, tehnologija i financije, pokazuju kako se ta područja sve više preklapaju. Istodobno, cijena života u permanentnom stresu sve je veća. Prije pandemije, WHO je procijenio globalni ekonomski trošak izgubljene produktivnosti zbog depresije i anksioznosti na tisuću milijardi dolara godišnje. Pandemija je tu ogromnu brojku u kratkom roku učinila patuljastom, ali nova je još neizračunana.
Dobra, ali zasad izolirana, priča stiže sa sjevera. Na otoku Samsø, uz dansku obalu Kattegata, obnovljiva energija u zajedničkom je vlasništvu općine i stanovnika, što znači da što otok postaje zeleniji, to više svi imaju koristi. Samsø ima i najveći broj električnih automobila po stanovniku u Danskoj. Nije riječ o dijelu države prepoznatom po tehnološkim iskoracima. Ta bivša vikinška ispostava s 3742 duše, dom je tradicionalne poljoprivredne zajednice, najpoznatije po tome što svake godine proizvede "prvi krumpir u zemlji".
Hrvatska nije izbjegla nijednom od prevladavajućih trendova. Od očitog, kao što je pandemijski zaokret prema radu od kuće i sve snažnija digitalizacija života, do običnog i dosadnog, gdje možemo zaključiti kako se, iz želje da se očuva "socijalno svjestan pristup politici", porezni sustav zadržao na vrlo kompliciranoj razini. Zasad smo izbjegli najluđe teme, poput redefiniranja koncepta novca i vlasništva.
Možda ipak ne treba zaboraviti Željka Rohatinskog, bivšeg guvernera Hrvatske narodne banke, i njegov koncept vremena iz knjige koju je objavio uoči nenadana kraja života 2019. Rohatinski analizira zašto nekima jednak broj mjeseci ili godina može biti dulji i bogatiji nego drugima. Zaključak - u razvijenim društvima vrijeme teče sporije. Ili u prijevodu, ljudi koji su savladali mehanizam prilagodbe, u jednakoj jedinici vremena stići će napraviti daleko više od onih koji nisu.