Nije lako ploviti brodom koji je pun partijanera

Špiro Naranča, dugogodišnji aktivni bivši član Hrvatske Udruge privatnih brodara Split, koja ima sjedište u Krilu Jesenice, napustio je, bolje reći njegova obitelj je napustila, posao turističkih brodara te je postao linijski brodar. Njegova tvrtka Krilo Shipping Company održava redovitu liniju Split-Šolta-Milna-Split. Počeo je obavljati ovu djelatnost prije godinu dana, a koncesiju je dobio na šest godina. Povremeno obavlja dopunski prijevoz, odnosno održava komercijalnu liniju na relaciji Split-Milna-Hvar. Posao vodi Špirin sin Jure Naranča.

Špiro Naranča inače je osamnaest godina plovio i radio na brodovima jedne inozemne kompanije na kojima je, kaže, stekao veliko iskustvo kao upravitelj stroja. Potom je imao vodonosac, zatim dva broda koji su se bavili turističkim krstarenjem. Prodao ih je, a sada se bavi obalnim linijskim prijevozom. Njegova tvrtka Krilo shipping company sada ima brzi brod, a razlog je što mu sinovi nisu baš bili oduševljeni time da se bave turizmom. Radi se o brzom brodu koji može primiti 250 putnika i koji postiže brzinu od 25 milja na sat. Brod je izgrađen u jednom francuskom brodogradilištu, a obavljao je linijski prijevoz u Polineziji. Potom je održavao neke linije između Cannesa i Sjeverne Afrike.

“Linijski brodari imaju problem zbog kratkog trajanja koncesijskih ugovora. Koncesije se dodjeljuju s rokom šest plus četiri godine, s time da za četiri godine produženja brod na isteku prvih šest godina mora biti mlađi od deset godina starost. U tako kratkom roku ne može se isplatiti investicija u kupnju broda, a banke vas prate samo u razdoblju u kojem imate osiguranu koncesiju. Banke ne zanima mogućnost da će vam se koncesija produžiti ili da ćete dobit koncesiju na nekoj drugoj liniji. To smatraju rizikom, a moja je procjena da se kupnja broda može isplatiti iz poslovanja za najmanje deset godina”, kaže Špiro Naranča.

Naranča ima i odgovor na pitanje zašto se brodari iz inozemstva nisu javili na natječaje za održavanje linija u našem dijelu Jadrana. “Nisu se javili odnosno nisu došli unatoč tome što je hrvatska obala lijepa i atraktivna. Međutim, puno otoka, hridi i sika zahtijeva velike vještine u upravljanju brodovima. Onaj tko ne poznaje dobro našu obalu i našu stranu Jadrana može imati velike probleme u navigaciji. Iako je Jadrolinija preskupa kompanija za državu, ne može se reći da ta kompanija ne znači jako puno otočnom stanovništvu. Strani brodari nisu se javili zbog malih potpora za obavljanje linija, ali i zbog naše birokracije”, objašnjava Špiro Naranča.

O izlasku naših brodara i javljanju na natječaj za neke linije izvan Hrvatske Naranča smatra da se naši brodari ustručavaju i pomalo boje takvih izazova. Talijanski brodari su, kaže, moćni i puno su više angažirani na povezivanju s Albanijom i Grčkom. Samo iz jednog grada na jugu Italije imate na dan 30 brodskih linija za Grčku. “Kad bi se izgradila jadransko-jonska autocesta do Grčke, onda bi se i obale bolje povezale. Kada bi s to dogodilo, otvorile bi se mnoge mogućnosti, onda bi ovo mogao biti značajan posao”, kaže Naranča.

Ante Čizmić / CROPIX

Špiro Naranča

Strategija linijskog prometa koja se upravo izrađuje, prema Narančinu mišljenju, važna je, ali ona je samo dokument. U Hrvatskoj je potrebno, kaže, izgraditi obale i luke po otocima. “U Norveškoj imate hidrauličku rampu tako da svaki brod koji ulazi u neko naselje s broda daljinskim upravljačem diže i spušta hidrauličku rampu. Kod nas morate za svaki tip brodova imati rampu. Bojim se da nam za sve što je potrebno treba 50 godina. Osim toga, potrebne su nam i punionice za plin jer se sve više brodova koristi plinom kao gorivom. Kroz neka područja nisu ni dozvoljena goriva kakva koriste naši brodovi, a ne treba zanemariti da je kod nas velika prosječna starost brodova. To je jedan od najvećih problema u linijskom brodarstvu, a zbog malih potpora brodari ne mogu graditi nove brodove ili kupiti novije brodove. Država bi trebala davati potpore za gradnju linijskih brodova ili na neki drugi način pronaći model da se flota obnovi”, kaže Špiro Naranča.

Naranča je bio jedan od organizatora gradnje luke u Krilu Jesenice. Većinu aktivnost vodio je s još nekoliko kolega turističkih brodara. Tu luku izgradili su sami brodari mještani Krila Jesenice. Ona im je sada postala tijesna i planiraju gradnju nove, ali je sve to popraćeno nesuglasicama s dijelom lokalnog stanovništva. Naranča smatra da ta predviđena lokacija i nije baš najpogodnija za gradnju luke ne zbog toga što će smetati turizmu, nego zbog velike dubine mora. Naranča kaže da je naš problem to što mislimo da smo sposobniji i pametniji od drugih. “To jednostavno nije istina. Nismo ni mi u Krilu Jesenice puno pametniji od ostalih, ali je činjenica da se nitko ne iseljava, nego se k nama mlađi doseljavaju. Pogotovo je u posljednje vrijeme trend da se doseljavaju zetovi, odnosno mladići koji se žene iz našeg mjesta. Inače, mi Kriljani nemamo toliko dugu povijest pomorstva. Ona je duga oko 120 godina, ali je nas more spasilo od iseljavanja. Nekada su naši brodovi vozili vino za sjeverni Jadran, nekada smo imali salbunjere koji su prevozili pijesak s ušća Cetine. Dosta naših mještana imalo je zgrade u Rijeci, ugostiteljske objekte u Mariboru, u Trstu, duž slovenske obale, neki su imali željezničke vagone za transport. Lakše je, naravno, bilo voziti pijesak nego vino, jer je vino kvarljiva roba, ali unatoč svemu to vino se plasiralo u Austriju i Češku. Brodovima su dovezene i naranče onda kada mi nismo ni znali što je naranča. Zanimljivo, o tim brodovima koji su prevozili naranče iz Izraela nikada se nije govorilo u, recimo, popularnoj emisiji o pomorstvu u Pomorskoj večeri”, kaže naš sugovornik.

Naranča smatra da je u pomorstvu i nadalje budućnost Hrvatske. Međutim, dodaje da je stara poslovica da bogati imaju posao i teret, a sirotinja brodove.

Sada se većina Narančinih sumještana okrenula turizmu i postali su turistički brodari. Tim poslom bave se obitelji, a dio brodara investirao je u nove suvremene brodove.

“Mi smo, prije svega, pomorci, a moji sinovi nisu bili zainteresirani za cruising. Kriljani su, dakle, na prvom mjestu pomorci, a ugostitelji i turistički radnici su moje kolege i sumještani postali silom prilika. To je i dobro i loše jer se posao turizma, ugostiteljstva, pa makar i na brodovima koji primaju turiste, bagatelizirao. Postajemo zemlja konobara i kuhara, a naši pomorci su traženi svagdje u svijetu. Bojim se da ćemo izgubiti know-how ako ostanemo bez brodogradilišta te još koje brodarske kompanije. Naši pomorski časnici preuzimaju najodgovornije poslove u najpoznatijim svjetskim brodarskim kompanijama. Pogotovo preuzimaju tehničke poslove, odnosno zapovjednička mjesta za strojeve. Naravno, to su i odlično plaćeni poslovi”, objašnjava Naranča.

Turistički brodari nemaju, prema Narančinu mišljenju, dovoljnu potporu. Nemaju se gdje vezati na otocima. Da bi se taj problem riješio, nužna je izgradnja luka na otocima. “Problem s vezom u nekim mjestima eskalirao je posljednje tri godine. Dobro je dok se nešto, recimo u Hvaru, ne dogodi, a ako se dogodi nešto loše u hvarskoj luci, svi će trpjeti posljedice. To je vrlo težak posao. Partijaneri postaju sve veći problem hrvatskog turizma. Nije lako ploviti brodom koji je pun partijanera”, kaže Naranača.

Naranča kaže da su i kriljski zetovi kupili brodove i došli živjeti u Krilo Jesenice. Traže mjesto u luci gdje bi mogli vezati brodove. “Mladi ljudi nisu educirani i meni je to osnovni problem. Nasljednici Kriljana odmah ulaze u posao kako bi nastavili ono što su radili roditelji, ali se rijetko odlučuju za visoko obrazovanje. Ne mogu reći da ne znaju ovaj posao i da nisu radišni. To ne bi bilo pošteno od mene, jer su to radišni i odgovorni momci i djevojke. Međutim, moraju ploviti na svjetski kompanijama i vidjeti život u lukama širom svijeta. Tek tako će imati potrebnu širinu i moći će povlačiti kvalitetne poslovne poteze”, kaže Špiro Naranča.

“Što se tiče luke, to je projekt koji je teško realizirati na dubini od 30 metara. Kada smo radili postojeću luku, imali smo dosta materijala, a radili smo na granici zakonitosti. Lukobran smo postavili na grebenu. Po rubu na 25 metara dubine izgradili smo lukobran. Izgradili smo čak i igralište kako bi to bio komunalni projekt”, kaže Naranča.

Tekst u potpunosti preuzet iz tiskanog izdanja Globusa

Globus

Naslovnica Globusa